Dojmovi s dodjele nagrade Drage Gervaisa

S godinama sve potpunije razumijem Aristotelovo objašnjenje iz Nikomahove etike, kako ljudi zdravog razuma s godinama postaju mudri, kako život kristalizira iskustvo i usredotočuje misao na najbitnije.
Tako je bilo i dok sam slušao ovogodišnjeg dobitnika Davida Kabalina kako u svaki odgovor i komentar kreće s pominjanjem nekih zbivanja iz tridesetih ili četrdesetih, pa pripovijedajući osobne zgode na kraju sve pretvori u suštu jednostavnost životne mudrosti. Sam sebe ne smatra ni "pisarom" (čak ne kaže piscem, jer se ne distancira od pisaca, već od redovitog pisanja), tvrdi da ne piše visokim stilom, da se ne bavi nekom posebnom čakavštinom, sve svodi na pokušaj da ljepotu koja ga ponekad dirne zapiše jezikom domaćih ljudi. Da im bar malo pomogne, ako može, kad već svi mi "moderni" štogod napravimo, samo im još otežamo.
Kabalin ne čuje dobro, pomiješa televiziju i radio, sporih je reakcija. No, svejedno se kreće kao živi velikan, govori jezgrovito i samo najvažnije stvari, ma koliko nam to često promiče u našoj površnoj usmjerenosti na dnevne društvene i knjiške žanrove.
Duboko me pogađa što se u našoj zajednici ne uči na mudrosti takvih ljudi. Jednako kao što me već godinama frustrira nesposobnost iste zajednice da se nosi sa energijom i inovacijom koju donosi mladi ljudi spremni izgarati za stvari u koje vjeruju.
George Bernard Shaw je u časopisu "The Author", pred stotinu i dvije godine objavio apel za otvaranjem knjižara riječima: "Nije nam potrebno više knjiga, nakladnika, pa ni književnih genija, treba nam više knjižara." Ako nema brojnih raznolikih izloga koji pozivaju na istraživanje misli i svjetova, nema ni stvarno bogate zajednice. I to je jednostavna istina, za koju mi nije trebalo osamdeset i osam Kabalinovih godina. No, ako ikad doživim njegove godine, možda i ja shvatim da mi "moderni" samo otežavamo život ljudima.