Konačno, deset minuta za blog!

Jučer sam bio u pogonu od 5,30 do 22,30. Takvi su mi ponedjeljci sve češći. Ali, zato sam kraj prošlog tjedna proveo u Pragu.
Mislio sam da znam što me tamo očekuje. Bio sam u Beču, Budimpešti, Bratislavi, Varšavi, pa sam mislio da Prag ne može biti mnogo drugačiji. Kad ono..! Prekrasan grad. Vjerojatno ga je još uljepšalo rano proljeće, sve zeleno i natopljeno mirisom jorgovana kojih ima gdje god se okreneš. Ljudi veseli, poletni, cure flertuju s tobom dok jedeš u restoranu... Sve u svemu, nekakav slavenski optimizam koji čovjek na ovom tužnom Balkanu zaboravlja.
Sajam im je krasan. Sve počiva na radu Dane Kalinove, vedre i ljubazne direktorice sajma za koju uvijek imate osjećaj da je neki honorarni asistent, a ne direktorica, koliko je uviđavna i komunikativna.
Održao sam prezentaciju KIS-a njihovom udruženju nakladnika i knjižara. To je slobodno udruženje čiji članovi plaćaju članarinu, a formirali su i tvrtku Svijet knjige, koju vodi Dana i zarađuje na Sajmu za njih. Oni, naime, gotovo da uopće nemaju model državne potpore nakladnicima i knjižarima.
Interes za KIS-om je priličan i nadam se da ćemo slijedeće godine početi raditi češki KIS. To bi me neizmjerno veselilo. Kad bih imao razlog za redovite posjete Pragu.
Tračeva, naravno, ima, ali nisam još dovoljno komotan na blogu, da bi ih tek tako istresao. Gosti sajma su bili Slovenci. Tim povodom dogodila se prava poplava Slovenije u Prag. Mislim da su u Sloveniji ostala samo dva Slovenca koje poznajem. Svi drugi su se redovito obžderavali i opijali na prijamima, kojih, naravno, ima svaku večer. Vrhunac mog boravka bio je prijam s koncertom Fake orchestra (s Leonardijem na gitari). Svirali su neku slobodnu mješavinu latino i afričkih ritmova, obrade svebalkanskih himni, sevdaha, narodnih i partizanskih pjesama, prožetu ironijskim i, nešto manje, humornim varijacijama. Ali, svirali su i pjevali (tri pjevačice) za pet. Podijem smo zavladali Andrej Blatnik (svjetski putnik - vladar afričkog plesa - kad je krenuo samo sam zinuo, uostalom on nas je i povukao na podij), Benedicte (nadahnuta francuskinja na pečalbi u Lepzigu - voditeljica programa Leipziškog sajma), Robi Perišić (jedini Hrvat uz mene na sajmu) i ja. Nismo se dali sve do kraja. Rijetko se dogodi da moraš na nekom prijamu popiti više vode no vina.
Ako je ovako uvijek u Pragu, ne znam što me još drži u ovoj tužnoj zemlji. Dajem joj još godinu dana, ako ostane ovako, pakiram djecu i ženu, uzimamo vreće za spavanje i na Karlovy Most.