Uh, sramote...

Prošlo je dvadeset i tri dana od mog posljednjeg posta. Posljednji sam naslovio s "Konačno, deset minuta za blog!", ovaj ne znam od srama kako nasloviti. No, ako šutim to znači da se mnogo toga zbiva. Nasreću ili nažalost, ne znam. Jer da se ništa ne zbiva, ne bi niočemu imao pisati, ali bih imao vremena pisati?! Da, čini se da u u blogu poduzetnika postoji određeni paradoks.
Nego, jedna stvar me mori već par tjedana i moram ju podijeliti s vama. Jučer je održana nova sjedeljka Radne skupine za reformu politike prema knjizi. Prisutne je dočekalo moje pismo o ostavci koju sam podnio na rad u toj skupini. Neću sad ovdje u detalje o razlozima ostavke, ali će mi ovo poslužiti kao uvod u ono što me uistinu muči.
Naime, već nekoliko tjedana u svojim kolumnama u Bestseleru u Jutarnjem pišem o tome kako se događa katastrofalan pad proizvodnje domaće knjige i kako više nikoga ne treba čuditi pad prodaje, jer bez domaće knjige nema ni prave atrakcije za domaćeg kupca. Prošle godine proizvedeno je čak 18% manje domaćih naslova nego u 2003. Kad sam došao do tih podataka smrznuo sam se. Ali, nije to ono što me najviše čudi. Daleko čudnije mi je to što nikom drugom nije postalo hladno?!
Gdje su sad ta udruženja pisaca, nakladnika, silna nacionalna ministarstva, društva za zaštitu potrošača, družbe hrvatskog zmaja i ini? Sad, kad propada tlo na kojem bismo uopće mogli stvarati društvo znanja i graditi kulturni identitet? S druge strane, medijski djelatnici, nezainteresirano sliježu ramenima. Vijest koja bi trebala biti udarna vijest dnevnika, vijest o katastrofi koja pogađa jednu od središnjih strateških rezervi hrvatske države, daleko je manje važna od vijesti o kolicijama levih i desnih sa srednjima i donjima u Štefankima Krivima!
Eto, tome vam se ja čudim ovih dana i radim svoj posao, gutam pjenu da mi ne izađe na uši.

PS: Možda da taj podatak doturim Gotovini? Pa da ga neki njegov jatak izbaci iz jurećeg automobila?