S čime usporediti iskustvo čitanja blogova i blogerskih komentara? Možda s nepredvidivim televizijskim programom gde usred dječje emisije možete naletjeti na eksplicitni pornografski prizor, unutar dosadnog govora prepoznati sočan trač, među općim informacijama pročitati grubu klevetu?
Raduje me ta nepredvidivost, makar često bila zamorna, uznemirujuća, pa i dosadna. Mnogi su već ukazali na taj podrivajući nesputani karakter on-line medija.
No, čini mi se da je to sve tek neka prolazna kaotična faza u kojoj ja ne mogu prepoznati snagu za stvaranje pravog medija. Blog i blogeri su tek ekscesno informatori, slučajem i srećom. Ne zbog toga što se time bave.
Odatle, snaga bloga, čini mi se, leži u brzoj komunikaciji unutar zajednice i spremnosti da se povinuje drugačijim normama privatnosti, no što je to slučaj u svakodnevnom životu, onom koji nije prikopčan na žicu. Tako iz brojnih izvora nastaje prilična količina zanimljivih priloga, kao u nekom ogromnom svratištu u kojem svi posjetitelji imaju nevjerojatno velike uši.
Uznemiruje me, pritom, ta sklonost površnom, olako izrečenom i skarednom govoru zakrivenom anonimnošću. Primjerice, o meni se na webu uistinu mogu naći već kojekakve gluposti, optužbe i psovke, uglavnom utemeljene u posvemašnjoj gluposti i zloći. Naravno, stotine drugih prošli su još gore. Pa ipak, ne možeš ne primijetiti da svi ti iskazi dolaze od anonimnih, zakrivenih. Ovih dana sam kod Knjigoljuba uspio izmusti ispriku za lažnu optužbu, ali ne da mi se bavit svim tim glupostima na koje nailazim. Ali, ima li to uopće i smisla, kad je to način na koji ta zona djeluje? Površno, lažno, kao tračersko i zlobno, zamiješano je u isto tijesto s iskrenim, nadahnutim i neposrednim, samo što nikad ne znaš u što zagrizaš.
To mi je, vjerojatno, najuzbudljivije u promatranju blogerske scene, kako se društvene norme iznova rađaju u zajednici koju ne mogu prepoznati ni u čem sličnom u povijesti.
Nova Op.a će na kioske 2.6.
petak, svibnja 26, 2006
srijeda, svibnja 24, 2006
Ima mnogo većih stvari u životu
Nisam se javljao dvadesetak dana, u velikom smo poslu. Uvijek je drugi broj najteži. Sad smo ga skoro završili. Drugog lipnja će biti na kioscima. Već smo počeli raditi i na trećem broju. Izvještavat ću vas još o drugom broju na ovom mjestu.
Nego, nešto mnogo važnije je razlog ovom postu. U subotu sam se probudio s temperaturom sav slomljen od nekakve viroze. To su roditeljske brige, kćer nastupa na vrtićkoj olimpijadi Primorsko Goranske županije, kao najbrža bodulka, a tata se budi sav slomljen i u košmaru.
Počelo je na Kantridi oko deset i po. Prvo je nastupila u četvrtfinalu. Sve ih je na pedeset metara ostavila za četiri metra. Skakao sam od sreće. Sve je napravila kako smo vježbali.
U polufinalu smo se bojali malih Crikveničanki, svake godine su odlične. Ostavila ih je sve za dva metra. To sam uspio i snimit kraj ciljne linije. Imam snimljen dokaz da je šest i pol godišnjoj curici korak u završnici dug čak 1,6 metra. To je dosta više od njezine visine.
U finalu je bilo gadno. Zakasnila je na startu, stigla do kraja cure koje su trčale u njoj susjednim stazama, ali je mala Grobničanka u prvoj stazi bila brza ko zec i pobjegla joj za skoro metar.
Tako smo se vratili s osvojenim srebrom. Na državno prvenstvo u Varždin ne idemo jer ide samo najuspješniji vrtić, a to su treći put za redom Crikveničani.
Još je jedna individualna medalja došla u našu kuću, jer je Stella, kćer mog brata uzela broncu u skoku s mjesta. I to su sve individualne medalje koje su uzela bodulska djeca. Najveću radost su nam priredili mali Puntari koji su uzeli zlato na nogometnom turniru. Za klasu su bili bolji od svih. U finalu su Rijeku tukli 3:0. Nisu primili gola u četiri utakmice.
Evo gdje Eva Marija prima medalju od neke ljepotice, pred dvije televizijske kamere i nekoliko reportera, a tata čubi na tribinama sa slabim objektivom.
Nego, nešto mnogo važnije je razlog ovom postu. U subotu sam se probudio s temperaturom sav slomljen od nekakve viroze. To su roditeljske brige, kćer nastupa na vrtićkoj olimpijadi Primorsko Goranske županije, kao najbrža bodulka, a tata se budi sav slomljen i u košmaru.
Počelo je na Kantridi oko deset i po. Prvo je nastupila u četvrtfinalu. Sve ih je na pedeset metara ostavila za četiri metra. Skakao sam od sreće. Sve je napravila kako smo vježbali.
U polufinalu smo se bojali malih Crikveničanki, svake godine su odlične. Ostavila ih je sve za dva metra. To sam uspio i snimit kraj ciljne linije. Imam snimljen dokaz da je šest i pol godišnjoj curici korak u završnici dug čak 1,6 metra. To je dosta više od njezine visine.
U finalu je bilo gadno. Zakasnila je na startu, stigla do kraja cure koje su trčale u njoj susjednim stazama, ali je mala Grobničanka u prvoj stazi bila brza ko zec i pobjegla joj za skoro metar.
Tako smo se vratili s osvojenim srebrom. Na državno prvenstvo u Varždin ne idemo jer ide samo najuspješniji vrtić, a to su treći put za redom Crikveničani.
Još je jedna individualna medalja došla u našu kuću, jer je Stella, kćer mog brata uzela broncu u skoku s mjesta. I to su sve individualne medalje koje su uzela bodulska djeca. Najveću radost su nam priredili mali Puntari koji su uzeli zlato na nogometnom turniru. Za klasu su bili bolji od svih. U finalu su Rijeku tukli 3:0. Nisu primili gola u četiri utakmice.
Evo gdje Eva Marija prima medalju od neke ljepotice, pred dvije televizijske kamere i nekoliko reportera, a tata čubi na tribinama sa slabim objektivom.
utorak, svibnja 02, 2006
Op.a nema, pa nema
Javljaju nam se posljednjih dana zainteresirani, traže Op.a po kioscima i ne pronalaze ga.
Ne znam bi li se prije radovao što ima ljudi koji žele kupiti Op.a ili bi tugovao zbog toga što im je to toliko teško izvesti.
Malo sam provjerio stanje stvari i mogu vam prenijeti slijedeće:
- Op.a je uistinu rasprodana na ponekom kiosku
- No, najčešće je stvar u tome što prodavači magazin drže negdje van izloženih polica i možete ga dobiti samo ako pitate i natjerate prodavača da sam potraži, ukoliko se već ne može sjetiti
- Ako ni to ne upali, javite nam gdje ste tražili (marketing@knjiga.hr), pa ćemo se mi potruditi preko distributera pronaći Op.a za vas
Iskreno rečeno, ovo mi se nije događalo s novinama Homo volans, pa ni s magazinom Nomad. Izgleda da je u međuvremenu došlo do poplave novih tiskovina, a i da su prodavači posve uvjereni da se "nešto o knjigama" nikome ne može prodati.
Ne znam bi li se prije radovao što ima ljudi koji žele kupiti Op.a ili bi tugovao zbog toga što im je to toliko teško izvesti.
Malo sam provjerio stanje stvari i mogu vam prenijeti slijedeće:
- Op.a je uistinu rasprodana na ponekom kiosku
- No, najčešće je stvar u tome što prodavači magazin drže negdje van izloženih polica i možete ga dobiti samo ako pitate i natjerate prodavača da sam potraži, ukoliko se već ne može sjetiti
- Ako ni to ne upali, javite nam gdje ste tražili (marketing@knjiga.hr), pa ćemo se mi potruditi preko distributera pronaći Op.a za vas
Iskreno rečeno, ovo mi se nije događalo s novinama Homo volans, pa ni s magazinom Nomad. Izgleda da je u međuvremenu došlo do poplave novih tiskovina, a i da su prodavači posve uvjereni da se "nešto o knjigama" nikome ne može prodati.
srijeda, travnja 26, 2006
Stigla Op.a, evo je na Krku
Konačno, na svim je kioscima nova Op.a. Uzmite ju u ruke, ako joj poželite dati priliku možda ju i kupite. Čekam dojmove i kritike. Naoružan strpljenjem i pokornošću.
A, da ne bi ispalo da kupujete mačka u vreći, prenosim vam svoju kolumnu u kojoj tumačim neke temeljne pojmove svijeta knjige. Počeo sam s Raznolikošću.
Ovo na slici (na lijevoj strani) je upravo ta kolumna.
___________________________________
S urednikova bančića
Razgovori u Sahari
Kako god okreneš, RAZNOLIKOST je temeljna snaga knjiga i knjiške kulture, tako bar misli Valerij Jurešić, urednik ovog knjižnog magazina...
Metafizičkom praćkom ...
Ma koliko se škole i politika, mediji i proizvođači obuće, da ne spominjem administraciju, ma koliko se oni trudili ubaciti nas u iste kalupe, razvrstati nas po dobnim, rodnim, nacionalnim, jezičnim, veličinskim pretincima, prepoznati kao točno taj tip, opisan na stranici 12c, ili onaj s kojim razgovor treba započeti napomenom o vremenu, nikako o sportu, nedajbože politici, svima nam je jedino i uvijek zajedničko da smo različiti. I to baš svi što smo ikad bili i što ćemo biti. Makar nas genetski replicirali u posve jednakim jaje jajetu komadima, opet ćemo se razlikovati iskustvom, okružjem, onim neizgovorivim unutarnjim ćućenjem svijeta.
To je fizička i metafizička osnova svemira. Od Velikog praska, začetka ovog svijeta kojem veličinu jedva brojkama poimamo, jer smo nesposobni (ili nespremni) za pounutreno razumijevanje tolikog vremena i prostora, sve je zasnovano na stvaranju novih i novih razlika, elemenata, tvari i spojeva. Krvlju nam jure atomi željeza nastali raspadom velikih zvijezda, a raznolikost svijeta ideja je nastavak borbe za razliku u novom mediju.
Ako u svemiru, kao što se smatra, ima sunaca koliko i zrnaca pijeska u Sahari, i svako je različito, koliko li je samo očajan potez ovo malo ljudi što su ikada živjeli na Zemlji silom uguravati u jednolične skupine?
...o mantinelu stvarnosti...
Najvažnija svjetska tržišta knjiga posljednjih godina obilježavaju slična strukturalna previranja. Sve je manje velikih i većih srednjih nakladnika, jedu ih giganti, uglavnom s europskim sjedištima: njemački, britanski, nizozemski, francuski... Uspješnice se prodaju u sve većim nakladama. No, istovremeno, udio prodaje tih uspješnica u ukupnoj prodaji knjiga također raste. Potteromanija je tek vrh golemog ledenjaka koji mijenja krajolik svjetskog nakladništva, koje uistinu postaje globalan fenomen. Koprodukcije i usklađeno izdavanje knjiga na raznim jezicima, poput istovremenog prikazivanja televizijskih serijala, ujednačava svakodnevno iskustvo pop kulture. Svi smo isti, iste stvari nas bole, iste stvari vesele, za jednakim momcima i djevojkama uzdišemo.
Na razvijenim tržištima knjiga smanjuje se broj knjižara, ali povećava njihova kvadratura. Nestaju neovisne knjižare, zamjenjuju ih svemoćni lanci koji jednoglasno urede tisuće svojih izloga, nakladnike ucjenjujući visokim rabatima. Pojavljuju se levijatani ponad svjetskog tržišta knjiga: poneki direktor nabave u knjižarskom lancu ili marketinga u nakladničkoj kući dobija gotovo božansku moć promocije naslova ili autora u kojeg ulaže novac ulagača gladnih brzog «oplođivanja» kapitala.
Pa ipak, gotovo nezamjetno (američkim statističarima je trebalo par desetljeća da ih prepoznaju), mali nakladnici i urednici, ohrabreni jeftinom nakladničkom tehnologijom i novim oblicima komunikacije (internet, SMS, e-mail, blog, podcast...) stvorili su nepregledno tržište na kojem gotovo da i nema hitova, već se knjige prodaju u par desetaka, stotina, ili pokojoj tisući primjeraka. Mediji ih uglavnom ignoriraju, a tek poneki knjižničari vrijedno arhiviraju.
...posred intime
Vjerujem da se upravo na tom mjestu iznova dokazuje ono što me stalno vraća knjizi - od knjige nema boljeg mjesta za «poticanje razgovora namijenjenog zajedničkom razmatranju» (kako kaže Gabriel Zaid u svojoj superiornoj «Koliko knjiga!»).
Iako sam više no jednom odgovorio voditelju Dnevnika, ili grimasom pokazao radijskom spikeru što mislim o njegovu komentaru, knjige me uvijek nađu opuštenijeg i spremnijeg na razgovor. Knjiga mi daje pravo na predah, na odustajanje, na pronalaženje drugačijeg, boljeg, nečeg što ću lakše razumjeti, naučiti, što ću uspješnije prenijeti svojoj kćeri, pokazati sinu, oko čega ću se slađe porječkati s Katarinom.
Kažu da za svaku knjigu postoji onoliko čitatelja koliko ima ljudi spremnih za zajednički razgovor koji ta knjiga potiče. Možda oni govore različitim jezicima, ne žive u isto vrijeme ili iz nekog drugog razloga neće stići do knjige. No, to ne znači da se neće ili da se nisu nikada uključili u baš taj razgovor. Možda taj razgovor zamre zauvijek, možda ga iznova netko pokrene za stotinu godina, možda njegovi sugovornici nikako da se nađu dovoljno blizu – to zapravo, uopće nije važno. Važno je samo da tih razgovora ima mnogo, mnogo više nego nas, i da knjige omogućuju da se tih razgovora, pokrene i još, i još. Lako, kao s prijateljem. Pa, makar ga nikad osobno ne upoznali.
utorak, travnja 25, 2006
Publicisti posve predribrali "književnike"
Cijelu prošlu, a tako i ovu godinu, hrvatski publicisti mnogo bolje prolaze na tržištu od književnosti. U Op.a smo se pozabavili tim fenomenom i složili repku od jedanaest najuspješnijih publicističkih imena u prvim mjesecima ove godine.
Repka je respektabilna i spreman za međunarodnu utajkmicu. No, ostaje pitanje: što se dogodilo s hrvatskim popularnim književnicima?
subota, travnja 22, 2006
Stotinu kritika i prikaza na jednom mjestu
Najveći dio magazina Op.a zauzima stotinjak kritika i prikaza knjiga razvrstanih u četiri područja. Na slici su dvije susjedne strane sa prikazima knjiga s područja književnosti.
No, književnost čini tek trećinu prikaza i kritika. Druga područja su:
- Društvo, povijest, umjetnost
- Znanost, priručnici, slobodno vrijeme
- Djeca, mladi, strip
petak, travnja 21, 2006
Književna nagrada nad nagradama
Mislite li da su književne nagrade objektivne? Naravno da nisu. Nedavno je James F. English je o tome napisao knjigu nazvanu "Ekonomija prestiža" i pokušao objasniti njihovo funkcioniranje sa svim paradoksima koje nose.
S druge strane Michael Ondaatje se pred koju godinu osvrnuo na književne nagrade rekavši da bi ih trebalo dodijeljivati sa deset godina odmaka. Rečeno, učinjeno.
Op.a se poduhvatila tako nešto izvesti u Hrvatskoj. Na gore prikazanim stranama iz magazina Op.a nalazi se uvodni tekst Borisa Postnikova kojim započinjemo cjelogodišnju proceduru dodjele nagrade najboljoj hrvatskoj knjizi proze iz 1996. Pitat ćemo čitatelje, kritičare, knjižničare, provesti dugu proceduru koja bi, nadamo se, trebala završiti objektivnim izborom najbolje hrvatske prozne knjige izdane 1996.
četvrtak, travnja 20, 2006
Kolumne u Op.a
U Op.a ćete čitati sedam kolumni, od koje vam dvije predstavljam danas.
Na lijevoj strani je kolumna "E-mail piscu" koju piše Igor Rajki. Ovaj put je to pismo Houellebecqu, o svemu što je propustio doznati o svojim nedavnim domaćinima.
Na desnoj strani je kolumna Božidara Alajbegovića, poznatijeg kao Knjigoljub ili Knjiški moljac, te mu se i kolumna u Op.a zove "Moljac u mreži". U kolumni daje mjesečni pregled najzanimljivijih blogova, rasprava i vijesti vezanih za blogove.
Eh da, kao što je to Nikolina primijetila, zaboravih reći cijenu: 25 kn.
srijeda, travnja 19, 2006
Evo je! Ali tek 26. na kioscima, nažalost...
Op.a 1(8) je potpuno zgotovljena već pred dva dana, ali, zbog komplikacija oko ugovora za distribuciju i promjene tiskare u zadnji čas, na kioscima će biti tek 26. travnja.
Obzirom da je riječ o prvom broju nove serije, kašnjenje od jedanaest dana i nije neka katastrofa. Jako sam zadovoljan poslom koji smo napravili i ekipom koja je stvorena oko Op.a. Četrdesetak ljudi je radilo na ovome broju, a novi suradnici se javljaju svakodnevno.
Suradnja s nakladnicima teče izvanredno. Još nam nedostaju samo vijesti s kioska. Nadam se da će i one biti barem u granicama očekivanja. U svim ostalim segmentima su rezultati bolji no što sam se nadao.
Naslovnicu smo, kao što vidite, napravili pomalo provokativno. Uostalom, knjigoljupci će ionako kupiti Op.a? A, provokacija bi trebala natjerati i neke druge da magazinu daju priliku.
Svaki dan ću postaviti po neku stranu ili temu na blog, tako da vas pomalo upoznam sa sadržajem.
četvrtak, travnja 06, 2006
Svaka petstota kuna potrošena u knjižari
Da, upravo toliko trošimo na poeziju!
Zamolila me kolegica s Hrvatskog radija da im priredim neke statistike o proizvodnji i prodaji poezije u Hrvatskoj. Treba im to za temu u emisiji za mlade "Ništa nevažno" (petak, 7.4.2006., od 20h do ponoći).
Ništa ne plaćaju, na to sam se navikao. Svi traže podatke, koje im nitko ne može dati - ni zavod za statistiku, ni udruženja pisaca, a kamoli Ministarstvo kulture, ali nitko ne bi nešto platio za materijal od kojeg stvaraju vijesti. No, dobro je dok nas ne optužuju za lažiranja, barem toliko smo se pomakli od prvih "Drž' lopova!" reakcija.
Da im ne kvarim emisiju, neću iznijeti ovdje sve statistike koje sam im priredio, ali samo ukratko:
- od 2001. do 2005. je udio poezije među proizvedenim domaćim naslovima pao sa 11,34% na 5,26%. Dakle, u pet godina je svaka deveta knjiga postala svaka dvadeseta. Pritom, da vas podsjetim, ukupna proizvodnja domaćih naslova je također pala.
- tijekom 2005. je svega 0,52% prodanih knjiga u knjižarama bila poezija (domaća i strana, zajedno). Znači svaka dvjestota knjiga. No, obzirom da je njihova cijena dosta niža od prosječne cijene knjiga u Hrvatskoj, ispada da je tek svaka petstota kuna koju smo potrošili u knjižarama otišla za poeziju!
Naznačio sam im i neke trendove, koji mi svaki put uzvrte želudac, čim ih krenem nabrajat. No, obzirom da se u ovoj zemlji jedino ja nerviram zbog tih stvari, vjerujem da neću izazvati pandemiju dijareje ako ih i ovdje navedem:
- Jako se smanjila ponuda poezije u prodajnim kanalima, tako da ovu prodaju zapravo ostvaruje sve manji broj naslova. Alka Vuica, Arsen Dedić, Dragutin Tadijanović, Danijel Dragojević - to je otprilike sve. Ostalo se prodaje u iznimno malim i sve manjim količinama.
- Nakladnici koji su proizvodili najveći dio domaće poezije su danas u tržišno podređenom položaju i njihovo izdavaštvo gasne.
- Državna potpora izdavaštvu kopni, što najveći utjecaj ima na izdavanje poezije.
- Ne treba zanemariti i smanjenje pritiska na izdavanje knjiga otkad su samouki pjesnici dobili Internet kao prostor za jeftinije i interaktivnije objavljivanje svojih uradaka.
- Nedavni natječaj za državne stipendije autorima je završio katastrofalno po pjesnike, jer su dobili mnogo manje novca (4,7%) nego prevoditelji (40%), ostalo je otišlo na romanesknu i esejnu produkciju?!
- Najgore je to što uopće ne postoji nikakva strategija popularizacije domaće književnosti i potpore razvoju domaće knjige.
Eto, mrzitelji poezije, sad slobodno slavite svoju konačnu pobjedu.
Zamolila me kolegica s Hrvatskog radija da im priredim neke statistike o proizvodnji i prodaji poezije u Hrvatskoj. Treba im to za temu u emisiji za mlade "Ništa nevažno" (petak, 7.4.2006., od 20h do ponoći).
Ništa ne plaćaju, na to sam se navikao. Svi traže podatke, koje im nitko ne može dati - ni zavod za statistiku, ni udruženja pisaca, a kamoli Ministarstvo kulture, ali nitko ne bi nešto platio za materijal od kojeg stvaraju vijesti. No, dobro je dok nas ne optužuju za lažiranja, barem toliko smo se pomakli od prvih "Drž' lopova!" reakcija.
Da im ne kvarim emisiju, neću iznijeti ovdje sve statistike koje sam im priredio, ali samo ukratko:
- od 2001. do 2005. je udio poezije među proizvedenim domaćim naslovima pao sa 11,34% na 5,26%. Dakle, u pet godina je svaka deveta knjiga postala svaka dvadeseta. Pritom, da vas podsjetim, ukupna proizvodnja domaćih naslova je također pala.
- tijekom 2005. je svega 0,52% prodanih knjiga u knjižarama bila poezija (domaća i strana, zajedno). Znači svaka dvjestota knjiga. No, obzirom da je njihova cijena dosta niža od prosječne cijene knjiga u Hrvatskoj, ispada da je tek svaka petstota kuna koju smo potrošili u knjižarama otišla za poeziju!
Naznačio sam im i neke trendove, koji mi svaki put uzvrte želudac, čim ih krenem nabrajat. No, obzirom da se u ovoj zemlji jedino ja nerviram zbog tih stvari, vjerujem da neću izazvati pandemiju dijareje ako ih i ovdje navedem:
- Jako se smanjila ponuda poezije u prodajnim kanalima, tako da ovu prodaju zapravo ostvaruje sve manji broj naslova. Alka Vuica, Arsen Dedić, Dragutin Tadijanović, Danijel Dragojević - to je otprilike sve. Ostalo se prodaje u iznimno malim i sve manjim količinama.
- Nakladnici koji su proizvodili najveći dio domaće poezije su danas u tržišno podređenom položaju i njihovo izdavaštvo gasne.
- Državna potpora izdavaštvu kopni, što najveći utjecaj ima na izdavanje poezije.
- Ne treba zanemariti i smanjenje pritiska na izdavanje knjiga otkad su samouki pjesnici dobili Internet kao prostor za jeftinije i interaktivnije objavljivanje svojih uradaka.
- Nedavni natječaj za državne stipendije autorima je završio katastrofalno po pjesnike, jer su dobili mnogo manje novca (4,7%) nego prevoditelji (40%), ostalo je otišlo na romanesknu i esejnu produkciju?!
- Najgore je to što uopće ne postoji nikakva strategija popularizacije domaće književnosti i potpore razvoju domaće knjige.
Eto, mrzitelji poezije, sad slobodno slavite svoju konačnu pobjedu.
subota, ožujka 25, 2006
Samo da nas ne ureknem
Posljednjih me godina poneki nazivaju "zlogukim prorokom", "plačljivcem", "dežurnim njurgalom", ili tako nekako, sve zbog brojnih nepovoljnih prognoza koje sam davao za hrvatsko tržište knjiga. Svejedno se većina tih prognoza se i ostvarila. Što danas bolno ćute mnogi kojih kruh zarađuju na tržištu knjiga.
Pa ipak, danas moram pozitivno, jer sam, jednostavno, oduševljen zbivanjima oko probnog broja nove serije magazina Op.a.
Gotovo da nema dana s nekim velikim pomakom naprijed. Op.a će na kioske nakon uskrsnog ponedjeljka kao prvi hrvatski komercijalni knjižni magazin u povijesti.
Novi suradnici se javljaju svaki dan. Među njima ima vrlo zanimljivih ljudi za koje ranije nisam čuo, ali i mnogo autora razočaranih kulturnim stranicama hrvatskog svakodnevnog tiska.
Ono što me najviše veseli je iznimno dobar odaziv nakladnika. Zapravo, mislim da će ovo biti projekt na kojem je ostvareno najveće zajedništvo hrvatskog nakladništva, još od akcije za ukidanje PDV-a na knjigu. Gotovo svi kojima smo to ponudili sudjeluju kao partneri u magazinu. Uistinu nisam vjerovao da će s toliko dobre volje prihvatiti naš projekt. U međuvremenu smo povećali i početnu nakladu Op.a.
Ostaje samo vidjeti koliko ćemo dobro odraditi sadržaj (gotovo je tek oko trećine), te kako će ragirati čitatelji.
Dug smo put prošli, još samo dva koraka i Hrvatska bi mogla biti prva zemlja u regiji s knjižnim magazinom kojeg financira samo tržište knjiga. Nešto o čemu nismo mogli ni sanjati pred svega par godina.
Pa ipak, danas moram pozitivno, jer sam, jednostavno, oduševljen zbivanjima oko probnog broja nove serije magazina Op.a.
Gotovo da nema dana s nekim velikim pomakom naprijed. Op.a će na kioske nakon uskrsnog ponedjeljka kao prvi hrvatski komercijalni knjižni magazin u povijesti.
Novi suradnici se javljaju svaki dan. Među njima ima vrlo zanimljivih ljudi za koje ranije nisam čuo, ali i mnogo autora razočaranih kulturnim stranicama hrvatskog svakodnevnog tiska.
Ono što me najviše veseli je iznimno dobar odaziv nakladnika. Zapravo, mislim da će ovo biti projekt na kojem je ostvareno najveće zajedništvo hrvatskog nakladništva, još od akcije za ukidanje PDV-a na knjigu. Gotovo svi kojima smo to ponudili sudjeluju kao partneri u magazinu. Uistinu nisam vjerovao da će s toliko dobre volje prihvatiti naš projekt. U međuvremenu smo povećali i početnu nakladu Op.a.
Ostaje samo vidjeti koliko ćemo dobro odraditi sadržaj (gotovo je tek oko trećine), te kako će ragirati čitatelji.
Dug smo put prošli, još samo dva koraka i Hrvatska bi mogla biti prva zemlja u regiji s knjižnim magazinom kojeg financira samo tržište knjiga. Nešto o čemu nismo mogli ni sanjati pred svega par godina.
subota, ožujka 18, 2006
Neki dobri običaji nikako da se i u nas skrase
Pred par dana sam poveo skupinu hrvatskih nakladnika u posjet vodećem njemačkom logističkom centru za knjigu - KNO-VA i KNV. Tvrtka stara preko 175 godina, s prometom preko milijardu i pol eura godišnje. Cijeli dan smo trčali među trakama i paletama. No, to je za ovu priču manje važno.
Jedan od bolnih trenutaka uslijedio je za stolom. Naime, na pitanje o tome prodaju li oni knjige knjižnicama, ili nakladnici koje distribuiraju sami opslužuju knjižnice, odgovor gospodina Haralda je bio posve jednostavan: "U Njemačkoj je običaj da knjižnica kupuje knjige u najbližoj knjižari."
Eh da, to smo nekako i znali, ali svejedno boli!
U Hrvatskoj su knjižnice jedan od najvažnijih kupaca knjiga. Istovremeno, one vrlo malo same prihoduju, uglavnom se oslanjajući na javni proračun, što kroz Ministarstvo kulture, a što kroz sredstava lokalne samouprave.
Nekada, u osamdesetima, još uvijek je bilo uobičajeno da se knjižnice opskrbljuju u knjižarama, ali se u međuvremenu sve promijenilo.
Kao što je sve potonulo u korupciju i nepotizam, to se dogodilo i sa knjižnicama. Iako i danas mislim da među knjižničarima nalazimo najobrazovanije i u svijet knjige najupućenije sudionike hrvatskog tržišta knjiga, moram reći da knjižničari dobrano sudjeluju u uništavanju hrvatskog tržišta knjiga.
Naime, kako to ide i zašto knjižničari ne kupuju u najbližoj knjižari?
Iako bi im knjižare rado odobrile stalne rabate, pribavile točno one knjige koje knjižničar poželi i tako dalje, svjednako knjižničari radije kupuju od putujućih trgovaca, nakupaca i nakladničkih predstavnika. Zašto? Prvo, zbog lijenosti i taštine. Ovi im dođu na vrata, sami donose pakete knjiga i obasipaju ih komplimentima.
Drugo, zbog korupcije. Kako drugačije nazvati bombonijere, poklone, izlete, besmislena savjetovanja, isplate u gotovini i tako dalje?
Što je krajnji ishod? Korupcija i lijenost usmjeravaju na skuplju i slabije pogođenu kupnju, te se tako na još jedan način novci poreznih obveznika pretaču u džepove "spretnih i snalažljivih". Knjižare ostaju bez iznimno važnog kupca, te još lakše i brže propadaju, a da bez njih nema zdravog tržišta knjiga i stvaranja novih kupaca knjiga, to smo već odviše puta objašnjavali da bi sad i još jednom trošili prostor na to.
Naravno, tu praksu nije teško iskorijeniti. Zna se i tko bi to trebao riješiti: Ministarstvo kulture, udruge nakladnika i knjižara, te sami knjižničari. Ali, kao i u mnogo drugih stvari u Hrvatskoj: samohvala i politika, te kratkoročni pojedinačni interesi, daleko su važniji od stvarnog riješavanja problema i općeg razvoja tržišta i društva.
Jedan od bolnih trenutaka uslijedio je za stolom. Naime, na pitanje o tome prodaju li oni knjige knjižnicama, ili nakladnici koje distribuiraju sami opslužuju knjižnice, odgovor gospodina Haralda je bio posve jednostavan: "U Njemačkoj je običaj da knjižnica kupuje knjige u najbližoj knjižari."
Eh da, to smo nekako i znali, ali svejedno boli!
U Hrvatskoj su knjižnice jedan od najvažnijih kupaca knjiga. Istovremeno, one vrlo malo same prihoduju, uglavnom se oslanjajući na javni proračun, što kroz Ministarstvo kulture, a što kroz sredstava lokalne samouprave.
Nekada, u osamdesetima, još uvijek je bilo uobičajeno da se knjižnice opskrbljuju u knjižarama, ali se u međuvremenu sve promijenilo.
Kao što je sve potonulo u korupciju i nepotizam, to se dogodilo i sa knjižnicama. Iako i danas mislim da među knjižničarima nalazimo najobrazovanije i u svijet knjige najupućenije sudionike hrvatskog tržišta knjiga, moram reći da knjižničari dobrano sudjeluju u uništavanju hrvatskog tržišta knjiga.
Naime, kako to ide i zašto knjižničari ne kupuju u najbližoj knjižari?
Iako bi im knjižare rado odobrile stalne rabate, pribavile točno one knjige koje knjižničar poželi i tako dalje, svjednako knjižničari radije kupuju od putujućih trgovaca, nakupaca i nakladničkih predstavnika. Zašto? Prvo, zbog lijenosti i taštine. Ovi im dođu na vrata, sami donose pakete knjiga i obasipaju ih komplimentima.
Drugo, zbog korupcije. Kako drugačije nazvati bombonijere, poklone, izlete, besmislena savjetovanja, isplate u gotovini i tako dalje?
Što je krajnji ishod? Korupcija i lijenost usmjeravaju na skuplju i slabije pogođenu kupnju, te se tako na još jedan način novci poreznih obveznika pretaču u džepove "spretnih i snalažljivih". Knjižare ostaju bez iznimno važnog kupca, te još lakše i brže propadaju, a da bez njih nema zdravog tržišta knjiga i stvaranja novih kupaca knjiga, to smo već odviše puta objašnjavali da bi sad i još jednom trošili prostor na to.
Naravno, tu praksu nije teško iskorijeniti. Zna se i tko bi to trebao riješiti: Ministarstvo kulture, udruge nakladnika i knjižara, te sami knjižničari. Ali, kao i u mnogo drugih stvari u Hrvatskoj: samohvala i politika, te kratkoročni pojedinačni interesi, daleko su važniji od stvarnog riješavanja problema i općeg razvoja tržišta i društva.
srijeda, ožujka 15, 2006
RSS feed za ovaj blog
Inače, otkrio sam da ovaj blog ima RSS feed: http://blog.knjiga.hr/bodul/bodulska.xml.
Znao sam!
Već godinama sam uvjeren da ima mnogo više ljudi sposobnih pisati zanimljivo o knjigama i temama vezanim uz kjnjige, nego što bi to rekao po tekstovima koje čitamo u dnevnim listovima i tjednim magazinima. Upravo proživljavam potvrdu svoje pretpostavke.
Otkad smo objavili da tražimo suradnike za Op.a, gdje će mjesečno izlaziti sedamdesetak strana o knjigama, svakodnevno se javljaju suradnici. Prošlih dana stigli su i prvi tekstovi, a ja sam vrlo zadovoljan njihovom kvalitetom.
No, nedajte da vas to obeshrabri - što je veća konkurencija, tim bolje. Izaći će samo najbolji tekstovi, a svi zajedno ćemo uživati u vodiču kroz knjižnu kulturu kakav Hrvatska nikada nije imala.
Otkad smo objavili da tražimo suradnike za Op.a, gdje će mjesečno izlaziti sedamdesetak strana o knjigama, svakodnevno se javljaju suradnici. Prošlih dana stigli su i prvi tekstovi, a ja sam vrlo zadovoljan njihovom kvalitetom.
No, nedajte da vas to obeshrabri - što je veća konkurencija, tim bolje. Izaći će samo najbolji tekstovi, a svi zajedno ćemo uživati u vodiču kroz knjižnu kulturu kakav Hrvatska nikada nije imala.
subota, ožujka 04, 2006
Imali u Hrvatskoj dvije tisuće knjigoljubaca?
Dok Vidu presvlačimo pelenu, Katarina i ja mu uvijek tutnemo slikovnicu da čita. Tako bar par minuta ostane miran. Već i sam, čim ga polegnemo, zove "Čita, čita..." da mu dodamo nešto za čitanje. Tako je bilo i s Eva Marijom - jedna od prvih stvari kojima sam se čudio kod nje bila je spretnost kojom je listala slikovnice i knjige. A, kako živimo u skučenoj kućici, tako su nam knjige koje smo Katarina i ja nakupili u posljednjih dvadesetak godina razasute po cijeloj kući. Pod kaučem, na svim stolovima, policama i stolicama, u kupaonici (uvijek ih se po nekoliko tamo nađe). Neki dan je Vid, prije nego što sam počeo ložiti peć, natrpao knjige u nju (inače, to je već radio i s cipelama, igračkama...). Neke bi možda i bilo najkorisnije tako iskoristiti?
Desetak kutija krcatih knjigama nam se nalazi i u Katarininoj knjižari, u skladištu, čeka neke ljepše dane kad ćemo ih probrati i postaviti na police koje nikako da dovršimo.
No, iako nam je obiteljski život zatrpan knjigama (toliko da je Eva Marija s pet godina stavila poruku na vrata sobe "Neometajte me, u sedmom sam nebu", da bih otvorivši vrata otkrio da čita - "Konačno mogu sama na miru čitat u svojoj sobi!") zapravo sam nezadovoljan vremenom koje mogu posvetit čitanju. Kad se pogleda statistike kulture čitanja, očigledno je da ljudi s godinama čitaju sve manje. Najviše čitaju klinci do potkraj puberteta, potom sve manje. To me dovodi do dvojbe na kojoj zastajem posljednjih tjedana: ima li uopće u ovoj zemlji dovoljno ljudi koji rado posežu za knjigom za zabavu i tražeći profesionalnu ili osobnu pomoć? Jer...
Ovih dana radimo na novoj Op.a. Stavio sam i oglas na Knjiga.hr - tražimo suradnike. Naime, potreban nam je bitno veći broj suradnika za realizaciju nove Op.a, koja će biti mjesečnik, s mnogo stranica posvećenih knjižnoj produkciji. Odmah upozoravam pjesnike i prozaike: Op.a nije književni magazin i neće objavljivati književnost.
Nova Op.a ide na kioske, cijena će biti 30 kuna, očekujemo ju krajem ožujka. Bit će to u široj regiji jedini magazin posvećen knjigama koji se našao u novinskoj distribuciji. Izazov je velik, a dvojbi ima.
Već dugo mi se čini da godinama mediji i društveni trendovi u Hrvatskoj utječu na kopnjenje čitalačke kulture. Koliko sam pritom u pravu vidjet ćemo nakon nekoliko prvih brojeva nove Op.a. Ne nadamo se velikim brojkama, sa par tisuća čitatelja bi već bili zadovoljni. No, pitanje je ima li ih i toliko koji redovito prate knjižnu produkciju?
Istina, KIS sad bilježi 4-7.000 posjeta dnevno, ali od toga su svega trećina ljudi koji nisu zalutali među knjige.
Desetak kutija krcatih knjigama nam se nalazi i u Katarininoj knjižari, u skladištu, čeka neke ljepše dane kad ćemo ih probrati i postaviti na police koje nikako da dovršimo.
No, iako nam je obiteljski život zatrpan knjigama (toliko da je Eva Marija s pet godina stavila poruku na vrata sobe "Neometajte me, u sedmom sam nebu", da bih otvorivši vrata otkrio da čita - "Konačno mogu sama na miru čitat u svojoj sobi!") zapravo sam nezadovoljan vremenom koje mogu posvetit čitanju. Kad se pogleda statistike kulture čitanja, očigledno je da ljudi s godinama čitaju sve manje. Najviše čitaju klinci do potkraj puberteta, potom sve manje. To me dovodi do dvojbe na kojoj zastajem posljednjih tjedana: ima li uopće u ovoj zemlji dovoljno ljudi koji rado posežu za knjigom za zabavu i tražeći profesionalnu ili osobnu pomoć? Jer...
Ovih dana radimo na novoj Op.a. Stavio sam i oglas na Knjiga.hr - tražimo suradnike. Naime, potreban nam je bitno veći broj suradnika za realizaciju nove Op.a, koja će biti mjesečnik, s mnogo stranica posvećenih knjižnoj produkciji. Odmah upozoravam pjesnike i prozaike: Op.a nije književni magazin i neće objavljivati književnost.
Nova Op.a ide na kioske, cijena će biti 30 kuna, očekujemo ju krajem ožujka. Bit će to u široj regiji jedini magazin posvećen knjigama koji se našao u novinskoj distribuciji. Izazov je velik, a dvojbi ima.
Već dugo mi se čini da godinama mediji i društveni trendovi u Hrvatskoj utječu na kopnjenje čitalačke kulture. Koliko sam pritom u pravu vidjet ćemo nakon nekoliko prvih brojeva nove Op.a. Ne nadamo se velikim brojkama, sa par tisuća čitatelja bi već bili zadovoljni. No, pitanje je ima li ih i toliko koji redovito prate knjižnu produkciju?
Istina, KIS sad bilježi 4-7.000 posjeta dnevno, ali od toga su svega trećina ljudi koji nisu zalutali među knjige.
subota, siječnja 28, 2006
Europa, Balkan i mi
Čitam jutros prijedloge Europske komisije kojima se predlaže, da ne kažem "nalaže" zemljama Zapadnog Balkana (Hrvatska, BiH, SiCG, Albanija i Makedonija) jača suradnja, uspostava regije slobodne trgovine i tako dalje...
Prvo sam, kao i obično posljednjih godina, osjetio navalu gorčine i zatomljenog gnjeva zbog krvavih i zatrovanih godina koje smo prošli samo da bi došli do koncepta koji je svakom razumnom bila jedina ozbiljna mogućnost još krajem osamdesetih.
Potom sam pomislio što bi to moglo značiti za tržište knjiga?
Trenutno je najveći problem u regiji što svaka ozbiljnija trgovina knjigom zastaje na troškovima špedicije i carinjenja. Proces uzima vremena, a i cijena je previsoka kad nije riječ o velikim pošiljkama.
Ta su ograničenja slobodnom protoku knjiga dovela do velikih razlika koje danas postoje na tim tržištima, a dobrano su pomogla i siromašenju ponude i daljnjem rasipanju čitatelja.
Svakom knjižaru čiji kupac traži neku knjigu iz Srbije, prvo prisjedne, a potom se ubaci u posao koji traje mjesec dana, a završava dva do tri puta skupljom knjigom no u Beogradu.
Što bi se dogodilo kad bi procedura i trošak nabavke knjige iz Srbije, Bosne ili Makedonije bila jednaka kao i u slučaju knjige iz Hrvatske? Nitko tako nešto nije istražio i procjenio. Tek odnedavna imamo neke elementarne pokazatelje odnosa tih tržišta.
Posve je jasno da je na razini popkulture komunikacija gotovo jednosmjerna. Dok informacije o popularnim domaćim piscima stižu iz Hrvatske u druge zemlje regije, u suprotnom pravcu je komunikacija posve zagušena. Smiješno je što, pritom, ti "popularni" pisci iz Hrvatske prodaju daleko manje knjiga nego popularni pisci (prije svega spisateljice) u Srbiji.
Hoće li Hrvatska uvesti srpske pop-spisateljice, kao što uvozi turbo-folk? Hoće li se ponovo pojaviti makedonski pisci koji pišu na obnovljenom "srpsko-hrvatskom" da bi doprli do šire publike? Hoće li trenutna dominacija hrvatskih nakladnika u proizvodnji stručne i referencijalne knjige (rječnici, medicina, strojarstvo...) dovesti do kroatizacije stručnog nazivlja u regiji, dok će popularne srpske književnice dovesti do srbizacije žargona domaćica?
Igram se malo, ne zamjerite mi, ali ne mogu se ne veseliti dinamici koju bi, vjerujem, donijelo daljnje približavanje naših tržišta knjiga. Naježim se svaki put kad osjetim kako bi licemjerni čistunci svih boja najradije poduzeli sve što smiju, a i poneki prljavi potez iz poznate palete mržnje i netrpeljivosti, samo da izgrade sve više zidove i spriječe živu komunikaciju jezika. U Hrvatskoj već plaćamo skup danak: političari, znanstvenici, novinari, klinci - svi svakim danom imaju sve više engleskih izraza u govoru. Slušao sam ponovo neki dan Azru s prvih albuma i zapanjio se koliko je to lijep jezik bio. Bogate i dovršene rečenice, slikovit, ironičan. Imam osjećaj da su se naglasci promijenili, da se govori rastrzano i nepotpuno, površno i neobvezno. Klinci ne znaju govoriti, što je prirodna posljedica toga što ne znaju ni čitati, a kako bismo onda mogli očekivati da znaju razmišljati i prepoznati uistinu vrijedne stvari. To smo im sami servirali u posljednjih petnaest godina, pa sad kusamo.
I u ovom slučaju, kao i u svemu što radim, zanima me bolji život, istinitiji i potpuniji, za mene i sve moje i meni drage, a čini mi se da nam ova tržišna i jezična samoizolacija u tome nije nimalo pomogla.
Prvo sam, kao i obično posljednjih godina, osjetio navalu gorčine i zatomljenog gnjeva zbog krvavih i zatrovanih godina koje smo prošli samo da bi došli do koncepta koji je svakom razumnom bila jedina ozbiljna mogućnost još krajem osamdesetih.
Potom sam pomislio što bi to moglo značiti za tržište knjiga?
Trenutno je najveći problem u regiji što svaka ozbiljnija trgovina knjigom zastaje na troškovima špedicije i carinjenja. Proces uzima vremena, a i cijena je previsoka kad nije riječ o velikim pošiljkama.
Ta su ograničenja slobodnom protoku knjiga dovela do velikih razlika koje danas postoje na tim tržištima, a dobrano su pomogla i siromašenju ponude i daljnjem rasipanju čitatelja.
Svakom knjižaru čiji kupac traži neku knjigu iz Srbije, prvo prisjedne, a potom se ubaci u posao koji traje mjesec dana, a završava dva do tri puta skupljom knjigom no u Beogradu.
Što bi se dogodilo kad bi procedura i trošak nabavke knjige iz Srbije, Bosne ili Makedonije bila jednaka kao i u slučaju knjige iz Hrvatske? Nitko tako nešto nije istražio i procjenio. Tek odnedavna imamo neke elementarne pokazatelje odnosa tih tržišta.
Posve je jasno da je na razini popkulture komunikacija gotovo jednosmjerna. Dok informacije o popularnim domaćim piscima stižu iz Hrvatske u druge zemlje regije, u suprotnom pravcu je komunikacija posve zagušena. Smiješno je što, pritom, ti "popularni" pisci iz Hrvatske prodaju daleko manje knjiga nego popularni pisci (prije svega spisateljice) u Srbiji.
Hoće li Hrvatska uvesti srpske pop-spisateljice, kao što uvozi turbo-folk? Hoće li se ponovo pojaviti makedonski pisci koji pišu na obnovljenom "srpsko-hrvatskom" da bi doprli do šire publike? Hoće li trenutna dominacija hrvatskih nakladnika u proizvodnji stručne i referencijalne knjige (rječnici, medicina, strojarstvo...) dovesti do kroatizacije stručnog nazivlja u regiji, dok će popularne srpske književnice dovesti do srbizacije žargona domaćica?
Igram se malo, ne zamjerite mi, ali ne mogu se ne veseliti dinamici koju bi, vjerujem, donijelo daljnje približavanje naših tržišta knjiga. Naježim se svaki put kad osjetim kako bi licemjerni čistunci svih boja najradije poduzeli sve što smiju, a i poneki prljavi potez iz poznate palete mržnje i netrpeljivosti, samo da izgrade sve više zidove i spriječe živu komunikaciju jezika. U Hrvatskoj već plaćamo skup danak: političari, znanstvenici, novinari, klinci - svi svakim danom imaju sve više engleskih izraza u govoru. Slušao sam ponovo neki dan Azru s prvih albuma i zapanjio se koliko je to lijep jezik bio. Bogate i dovršene rečenice, slikovit, ironičan. Imam osjećaj da su se naglasci promijenili, da se govori rastrzano i nepotpuno, površno i neobvezno. Klinci ne znaju govoriti, što je prirodna posljedica toga što ne znaju ni čitati, a kako bismo onda mogli očekivati da znaju razmišljati i prepoznati uistinu vrijedne stvari. To smo im sami servirali u posljednjih petnaest godina, pa sad kusamo.
I u ovom slučaju, kao i u svemu što radim, zanima me bolji život, istinitiji i potpuniji, za mene i sve moje i meni drage, a čini mi se da nam ova tržišna i jezična samoizolacija u tome nije nimalo pomogla.
utorak, siječnja 10, 2006
Čarolija Eslite-a
Ovih dana je u Tajvanu otvorena nova ogromna, najveća azijska knjižara. Ponovo je to napravio Eslite, tajvanski lanac knjižara osnovan 1989.-e. No, to me podsjetilo na nešto.
Igrom slučaja pred par godina bio sam u njihovoj, do sada, najvećoj knjižari. U središtu Tajvana. To je grad od pet milijuna stanovnika, a država ima nekih dvadeset i pet milijuna. Malo više od Sfrjota.
To je nevjerojatno iskustvo. Bio sam u Megastorevima u Engleskoj, Njemačkoj i Poljskoj, ali Eslite je za par klasa ljepši i ugodniji. Rade 24 sata. Po cijelu noć se kroz knjižaru motaju mladi ljudi, sjede, razgovaraju, čitaju časopise, stripove, slušaju glazbu, čak i drijemaju na ugodnim stolcima ili na grijanome drvenom podu. A kase cijelo vrijeme zvoncaju. To je jedan od najljepših trenutaka koje sam doživio u knjižarama.
Zapanjuje kako je sve toplo napravljeno. Uglavnom, sve drvo i tople boje. No, čak i kad naprave odjele u bijelom (stavio sam sliku arene sa časopisima koja je uvijek krcata mladih ljudi) to zrači toplim svjetlom i poziva da na miru sjednete i došaptavate se s prijateljima.
Kad je otvoren Profilov Megastore ponadao sam se da će tako nešto, manje ali slično, uskoro zaživjeti i u nas. I nisam posebno razočaran, kao što su neki s kojima sam razgovarao. Tamo se također okupljaju uglavnom mlađi ljudi, a neke početne greške se pomalo ispravljaju. Uostalom, nikada ne možeš prekopirati neko strano riješenje na Hrvatsku, treba tražiti riješenje koje u nas može zaživjeti. Zanimljivo je da je Eslite čak petnaest godina poslovao s gubitkom, da bi sad trideset milijuna dolara uložili u novu knjižaru i otvorili dvadeset i pet tisuća kvadrata od kojih očekuju godišnji promet od, drž'te se, dvjesto i trideset milijuna kuna. To je gotovo milijun kuna dnevno. I ja sam im ostavio koju, nek im se nađe.
ponedjeljak, listopada 24, 2005
Što KIS danas može, a što još ne može...
Pred koji dan je Katija Zečić iz Splita ostavila jedan ljuti komentar uz knjigu na KIS-u. Ako vas zanima, pročitajte ga sami. Sve u svemu, svodi se na nezadovoljstvo time što donosimo podatke o nekoj knjizi i upućujemo na knjižare, a ona u tim knjižarama tu knjigu ne može naći.
Ne preostaje mi ništa drugo do složiti se sa Katijom. U pravu je, to je posve neprofesionalno. Samo, od koga?
Kad smo počeli s KIS-om nije se uopće nigdje ni moglo naći podatke o tome postoje li neke knjige na tržištu, kolika im je cijena i gdje su knjižare u kojima bi se mogle kupiti.
Kad smo prikupili osnovne podatke, to smo postavili na web i počeli izdavati godišnje kataloge. Na listu knjižara nismo stavili niti jednu knjižaru koja nije kupila naš katalog. Pretpostavka je bila da oni znaju za naš servis, imaju naše kataloge, odatle i kontakte nakladnika i mogu se potruditi za kupca pronaći knjigu.
S druge strane, treba još nešto shvatiti. Ne može niti jedna knjižara u Hrvatskoj imati kod sebe u svakom trenutku sve knjige koje se mogu nabaviti od hrvatskih nakladnika. Ali, bi se knjižari morali potruditi i nabaviti svojem kupcu svaku knjigu kad im zatreba. A, da bi ju pronašli i nabavili imaju KIS. kao što ga imaju i tisuće dnevnih posjetitelja KIS-a koji pronalaze što ih zanima, pa se potom obraćaju knjižarima.
Moglo bi se svakako i bolje. Moglo bi se profesionalnije, i to na svim razinama. Velika mi je želja da tako i bude. Mi bi mogli napraviti bolji KIS. Mogli bi nakladnici redovitije osvježavati podatke o svojim izdanjima i kontakt podatke. Mogli bi se knjižari više potruditi za svoje kupce. Mogli bi se pojaviti i distributeri/veletrgovci koji bi u knjižare knjigu dobavljali unutar 24 sata po narudžbi. Moglo bi se to sve. Nije teško. Treba samo malo više znanja, dobre volje i odlučnosti.
Dotle, slažem se, ocjena koju hrvatsko tržište knjiga zaslužuje jest: "Neprofesionalno!"
Ne preostaje mi ništa drugo do složiti se sa Katijom. U pravu je, to je posve neprofesionalno. Samo, od koga?
Kad smo počeli s KIS-om nije se uopće nigdje ni moglo naći podatke o tome postoje li neke knjige na tržištu, kolika im je cijena i gdje su knjižare u kojima bi se mogle kupiti.
Kad smo prikupili osnovne podatke, to smo postavili na web i počeli izdavati godišnje kataloge. Na listu knjižara nismo stavili niti jednu knjižaru koja nije kupila naš katalog. Pretpostavka je bila da oni znaju za naš servis, imaju naše kataloge, odatle i kontakte nakladnika i mogu se potruditi za kupca pronaći knjigu.
S druge strane, treba još nešto shvatiti. Ne može niti jedna knjižara u Hrvatskoj imati kod sebe u svakom trenutku sve knjige koje se mogu nabaviti od hrvatskih nakladnika. Ali, bi se knjižari morali potruditi i nabaviti svojem kupcu svaku knjigu kad im zatreba. A, da bi ju pronašli i nabavili imaju KIS. kao što ga imaju i tisuće dnevnih posjetitelja KIS-a koji pronalaze što ih zanima, pa se potom obraćaju knjižarima.
Moglo bi se svakako i bolje. Moglo bi se profesionalnije, i to na svim razinama. Velika mi je želja da tako i bude. Mi bi mogli napraviti bolji KIS. Mogli bi nakladnici redovitije osvježavati podatke o svojim izdanjima i kontakt podatke. Mogli bi se knjižari više potruditi za svoje kupce. Mogli bi se pojaviti i distributeri/veletrgovci koji bi u knjižare knjigu dobavljali unutar 24 sata po narudžbi. Moglo bi se to sve. Nije teško. Treba samo malo više znanja, dobre volje i odlučnosti.
Dotle, slažem se, ocjena koju hrvatsko tržište knjiga zaslužuje jest: "Neprofesionalno!"
petak, rujna 30, 2005
Dojmovi s dodjele nagrade Drage Gervaisa
S godinama sve potpunije razumijem Aristotelovo objašnjenje iz Nikomahove etike, kako ljudi zdravog razuma s godinama postaju mudri, kako život kristalizira iskustvo i usredotočuje misao na najbitnije.
Tako je bilo i dok sam slušao ovogodišnjeg dobitnika Davida Kabalina kako u svaki odgovor i komentar kreće s pominjanjem nekih zbivanja iz tridesetih ili četrdesetih, pa pripovijedajući osobne zgode na kraju sve pretvori u suštu jednostavnost životne mudrosti. Sam sebe ne smatra ni "pisarom" (čak ne kaže piscem, jer se ne distancira od pisaca, već od redovitog pisanja), tvrdi da ne piše visokim stilom, da se ne bavi nekom posebnom čakavštinom, sve svodi na pokušaj da ljepotu koja ga ponekad dirne zapiše jezikom domaćih ljudi. Da im bar malo pomogne, ako može, kad već svi mi "moderni" štogod napravimo, samo im još otežamo.
Kabalin ne čuje dobro, pomiješa televiziju i radio, sporih je reakcija. No, svejedno se kreće kao živi velikan, govori jezgrovito i samo najvažnije stvari, ma koliko nam to često promiče u našoj površnoj usmjerenosti na dnevne društvene i knjiške žanrove.
Duboko me pogađa što se u našoj zajednici ne uči na mudrosti takvih ljudi. Jednako kao što me već godinama frustrira nesposobnost iste zajednice da se nosi sa energijom i inovacijom koju donosi mladi ljudi spremni izgarati za stvari u koje vjeruju.
George Bernard Shaw je u časopisu "The Author", pred stotinu i dvije godine objavio apel za otvaranjem knjižara riječima: "Nije nam potrebno više knjiga, nakladnika, pa ni književnih genija, treba nam više knjižara." Ako nema brojnih raznolikih izloga koji pozivaju na istraživanje misli i svjetova, nema ni stvarno bogate zajednice. I to je jednostavna istina, za koju mi nije trebalo osamdeset i osam Kabalinovih godina. No, ako ikad doživim njegove godine, možda i ja shvatim da mi "moderni" samo otežavamo život ljudima.
Tako je bilo i dok sam slušao ovogodišnjeg dobitnika Davida Kabalina kako u svaki odgovor i komentar kreće s pominjanjem nekih zbivanja iz tridesetih ili četrdesetih, pa pripovijedajući osobne zgode na kraju sve pretvori u suštu jednostavnost životne mudrosti. Sam sebe ne smatra ni "pisarom" (čak ne kaže piscem, jer se ne distancira od pisaca, već od redovitog pisanja), tvrdi da ne piše visokim stilom, da se ne bavi nekom posebnom čakavštinom, sve svodi na pokušaj da ljepotu koja ga ponekad dirne zapiše jezikom domaćih ljudi. Da im bar malo pomogne, ako može, kad već svi mi "moderni" štogod napravimo, samo im još otežamo.
Kabalin ne čuje dobro, pomiješa televiziju i radio, sporih je reakcija. No, svejedno se kreće kao živi velikan, govori jezgrovito i samo najvažnije stvari, ma koliko nam to često promiče u našoj površnoj usmjerenosti na dnevne društvene i knjiške žanrove.
Duboko me pogađa što se u našoj zajednici ne uči na mudrosti takvih ljudi. Jednako kao što me već godinama frustrira nesposobnost iste zajednice da se nosi sa energijom i inovacijom koju donosi mladi ljudi spremni izgarati za stvari u koje vjeruju.
George Bernard Shaw je u časopisu "The Author", pred stotinu i dvije godine objavio apel za otvaranjem knjižara riječima: "Nije nam potrebno više knjiga, nakladnika, pa ni književnih genija, treba nam više knjižara." Ako nema brojnih raznolikih izloga koji pozivaju na istraživanje misli i svjetova, nema ni stvarno bogate zajednice. I to je jednostavna istina, za koju mi nije trebalo osamdeset i osam Kabalinovih godina. No, ako ikad doživim njegove godine, možda i ja shvatim da mi "moderni" samo otežavamo život ljudima.
srijeda, rujna 21, 2005
Iz središta komplotdžinice
Prošlih se mjeseci događa nešto što moram podijeliti s vama. Otkako radimo na KIS top listi stalno nas optužuju za ovo ili ono. KIS top lista je postala najvažnija top lista u zemlji i mi se stvarno mnogo trudimo da ona bude dobra koliko god je to moguće. Ima tu još nedostataka, no uglavnom zbog toga što nemamo dovoljno produkcijske snage (čitaj "novaca") da ju napravimo do kraja kako treba.
No, kad su konačno postale javne brojke o tome koliko se knjiga prodaje u knjižarama, i tko ih prodaje, zaljuljale su se mnoge slike zasnovane na lažima i iluzijama.
Još pred godinu dana ako biste nekome rekli da vam se knjiga te godine prodala u dvjesto komada u knjižarama, to je izgledalo kao strašan podbačaj. Danas se na to drugačije gleda.
Ali, ima tu svega. Da ne govorim o tome da mi se svakih par dana javlja neki nakladnik s prigovorima zašto ovo, zašto ono. Istina, nekada dođe i do pogreške, neki podatak se krivo prepiše, knjižara pogriješi u ispisu podataka i slično. No, događa se i nešto mnogo gore. Tako smo pred par mjeseci otkrili da nam u jednom od najvećih hrvatskih nakladničkih lanaca knjižara lažiraju podatke o prodaji i uveličavaju podatke o prodaji svojih knjiga.
Odmah smo ih izbacili s liste, i obavijestili o tome pod kojim uvjetima se mogu vratiti na listu. Ali, ne mo'š ti ispravljat krivu Drinu. Uslijedio je niz napada. Kao, mi lažiramo podatke, mi vodimo komplot protiv njih.
Kaže dični gazda te tvrtke kako smo mi prvo lažirali podatke i uveličavali broj prodanih primjeraka njihovog hita, pa su imali problema s agentima kojima su prijavili svega šestinu prodanih primjeraka (za neupućene, naknada za prava se plaća po broju prodanih primjeraka). Potom lažiramo podatke tako da umanjujemo broj prodanih primjeraka njihove knjige, da bi neka druga došla na prvo mjesto.
Možda sam ipak previše očekivao nadajući se da će jednak odnos prema svima dovesti do toga da neki prihvate nova pravila igre.
Znate onu "Drž' lopova." Eto, sad ju i na svojoj koži osjećamo. Naime, isti taj sad širi priču kako smo mi potkupljeni i lažiramo podatke, nakon što smo ga naivno pustili da par mjeseci lažira svoje podatke, vjerujući u njegove dobre namjere.
No, kad su konačno postale javne brojke o tome koliko se knjiga prodaje u knjižarama, i tko ih prodaje, zaljuljale su se mnoge slike zasnovane na lažima i iluzijama.
Još pred godinu dana ako biste nekome rekli da vam se knjiga te godine prodala u dvjesto komada u knjižarama, to je izgledalo kao strašan podbačaj. Danas se na to drugačije gleda.
Ali, ima tu svega. Da ne govorim o tome da mi se svakih par dana javlja neki nakladnik s prigovorima zašto ovo, zašto ono. Istina, nekada dođe i do pogreške, neki podatak se krivo prepiše, knjižara pogriješi u ispisu podataka i slično. No, događa se i nešto mnogo gore. Tako smo pred par mjeseci otkrili da nam u jednom od najvećih hrvatskih nakladničkih lanaca knjižara lažiraju podatke o prodaji i uveličavaju podatke o prodaji svojih knjiga.
Odmah smo ih izbacili s liste, i obavijestili o tome pod kojim uvjetima se mogu vratiti na listu. Ali, ne mo'š ti ispravljat krivu Drinu. Uslijedio je niz napada. Kao, mi lažiramo podatke, mi vodimo komplot protiv njih.
Kaže dični gazda te tvrtke kako smo mi prvo lažirali podatke i uveličavali broj prodanih primjeraka njihovog hita, pa su imali problema s agentima kojima su prijavili svega šestinu prodanih primjeraka (za neupućene, naknada za prava se plaća po broju prodanih primjeraka). Potom lažiramo podatke tako da umanjujemo broj prodanih primjeraka njihove knjige, da bi neka druga došla na prvo mjesto.
Možda sam ipak previše očekivao nadajući se da će jednak odnos prema svima dovesti do toga da neki prihvate nova pravila igre.
Znate onu "Drž' lopova." Eto, sad ju i na svojoj koži osjećamo. Naime, isti taj sad širi priču kako smo mi potkupljeni i lažiramo podatke, nakon što smo ga naivno pustili da par mjeseci lažira svoje podatke, vjerujući u njegove dobre namjere.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)