Pred koji dan je Katija Zečić iz Splita ostavila jedan ljuti komentar uz knjigu na KIS-u. Ako vas zanima, pročitajte ga sami. Sve u svemu, svodi se na nezadovoljstvo time što donosimo podatke o nekoj knjizi i upućujemo na knjižare, a ona u tim knjižarama tu knjigu ne može naći.
Ne preostaje mi ništa drugo do složiti se sa Katijom. U pravu je, to je posve neprofesionalno. Samo, od koga?
Kad smo počeli s KIS-om nije se uopće nigdje ni moglo naći podatke o tome postoje li neke knjige na tržištu, kolika im je cijena i gdje su knjižare u kojima bi se mogle kupiti.
Kad smo prikupili osnovne podatke, to smo postavili na web i počeli izdavati godišnje kataloge. Na listu knjižara nismo stavili niti jednu knjižaru koja nije kupila naš katalog. Pretpostavka je bila da oni znaju za naš servis, imaju naše kataloge, odatle i kontakte nakladnika i mogu se potruditi za kupca pronaći knjigu.
S druge strane, treba još nešto shvatiti. Ne može niti jedna knjižara u Hrvatskoj imati kod sebe u svakom trenutku sve knjige koje se mogu nabaviti od hrvatskih nakladnika. Ali, bi se knjižari morali potruditi i nabaviti svojem kupcu svaku knjigu kad im zatreba. A, da bi ju pronašli i nabavili imaju KIS. kao što ga imaju i tisuće dnevnih posjetitelja KIS-a koji pronalaze što ih zanima, pa se potom obraćaju knjižarima.
Moglo bi se svakako i bolje. Moglo bi se profesionalnije, i to na svim razinama. Velika mi je želja da tako i bude. Mi bi mogli napraviti bolji KIS. Mogli bi nakladnici redovitije osvježavati podatke o svojim izdanjima i kontakt podatke. Mogli bi se knjižari više potruditi za svoje kupce. Mogli bi se pojaviti i distributeri/veletrgovci koji bi u knjižare knjigu dobavljali unutar 24 sata po narudžbi. Moglo bi se to sve. Nije teško. Treba samo malo više znanja, dobre volje i odlučnosti.
Dotle, slažem se, ocjena koju hrvatsko tržište knjiga zaslužuje jest: "Neprofesionalno!"
ponedjeljak, listopada 24, 2005
petak, rujna 30, 2005
Dojmovi s dodjele nagrade Drage Gervaisa
S godinama sve potpunije razumijem Aristotelovo objašnjenje iz Nikomahove etike, kako ljudi zdravog razuma s godinama postaju mudri, kako život kristalizira iskustvo i usredotočuje misao na najbitnije.
Tako je bilo i dok sam slušao ovogodišnjeg dobitnika Davida Kabalina kako u svaki odgovor i komentar kreće s pominjanjem nekih zbivanja iz tridesetih ili četrdesetih, pa pripovijedajući osobne zgode na kraju sve pretvori u suštu jednostavnost životne mudrosti. Sam sebe ne smatra ni "pisarom" (čak ne kaže piscem, jer se ne distancira od pisaca, već od redovitog pisanja), tvrdi da ne piše visokim stilom, da se ne bavi nekom posebnom čakavštinom, sve svodi na pokušaj da ljepotu koja ga ponekad dirne zapiše jezikom domaćih ljudi. Da im bar malo pomogne, ako može, kad već svi mi "moderni" štogod napravimo, samo im još otežamo.
Kabalin ne čuje dobro, pomiješa televiziju i radio, sporih je reakcija. No, svejedno se kreće kao živi velikan, govori jezgrovito i samo najvažnije stvari, ma koliko nam to često promiče u našoj površnoj usmjerenosti na dnevne društvene i knjiške žanrove.
Duboko me pogađa što se u našoj zajednici ne uči na mudrosti takvih ljudi. Jednako kao što me već godinama frustrira nesposobnost iste zajednice da se nosi sa energijom i inovacijom koju donosi mladi ljudi spremni izgarati za stvari u koje vjeruju.
George Bernard Shaw je u časopisu "The Author", pred stotinu i dvije godine objavio apel za otvaranjem knjižara riječima: "Nije nam potrebno više knjiga, nakladnika, pa ni književnih genija, treba nam više knjižara." Ako nema brojnih raznolikih izloga koji pozivaju na istraživanje misli i svjetova, nema ni stvarno bogate zajednice. I to je jednostavna istina, za koju mi nije trebalo osamdeset i osam Kabalinovih godina. No, ako ikad doživim njegove godine, možda i ja shvatim da mi "moderni" samo otežavamo život ljudima.
Tako je bilo i dok sam slušao ovogodišnjeg dobitnika Davida Kabalina kako u svaki odgovor i komentar kreće s pominjanjem nekih zbivanja iz tridesetih ili četrdesetih, pa pripovijedajući osobne zgode na kraju sve pretvori u suštu jednostavnost životne mudrosti. Sam sebe ne smatra ni "pisarom" (čak ne kaže piscem, jer se ne distancira od pisaca, već od redovitog pisanja), tvrdi da ne piše visokim stilom, da se ne bavi nekom posebnom čakavštinom, sve svodi na pokušaj da ljepotu koja ga ponekad dirne zapiše jezikom domaćih ljudi. Da im bar malo pomogne, ako može, kad već svi mi "moderni" štogod napravimo, samo im još otežamo.
Kabalin ne čuje dobro, pomiješa televiziju i radio, sporih je reakcija. No, svejedno se kreće kao živi velikan, govori jezgrovito i samo najvažnije stvari, ma koliko nam to često promiče u našoj površnoj usmjerenosti na dnevne društvene i knjiške žanrove.
Duboko me pogađa što se u našoj zajednici ne uči na mudrosti takvih ljudi. Jednako kao što me već godinama frustrira nesposobnost iste zajednice da se nosi sa energijom i inovacijom koju donosi mladi ljudi spremni izgarati za stvari u koje vjeruju.
George Bernard Shaw je u časopisu "The Author", pred stotinu i dvije godine objavio apel za otvaranjem knjižara riječima: "Nije nam potrebno više knjiga, nakladnika, pa ni književnih genija, treba nam više knjižara." Ako nema brojnih raznolikih izloga koji pozivaju na istraživanje misli i svjetova, nema ni stvarno bogate zajednice. I to je jednostavna istina, za koju mi nije trebalo osamdeset i osam Kabalinovih godina. No, ako ikad doživim njegove godine, možda i ja shvatim da mi "moderni" samo otežavamo život ljudima.
srijeda, rujna 21, 2005
Iz središta komplotdžinice
Prošlih se mjeseci događa nešto što moram podijeliti s vama. Otkako radimo na KIS top listi stalno nas optužuju za ovo ili ono. KIS top lista je postala najvažnija top lista u zemlji i mi se stvarno mnogo trudimo da ona bude dobra koliko god je to moguće. Ima tu još nedostataka, no uglavnom zbog toga što nemamo dovoljno produkcijske snage (čitaj "novaca") da ju napravimo do kraja kako treba.
No, kad su konačno postale javne brojke o tome koliko se knjiga prodaje u knjižarama, i tko ih prodaje, zaljuljale su se mnoge slike zasnovane na lažima i iluzijama.
Još pred godinu dana ako biste nekome rekli da vam se knjiga te godine prodala u dvjesto komada u knjižarama, to je izgledalo kao strašan podbačaj. Danas se na to drugačije gleda.
Ali, ima tu svega. Da ne govorim o tome da mi se svakih par dana javlja neki nakladnik s prigovorima zašto ovo, zašto ono. Istina, nekada dođe i do pogreške, neki podatak se krivo prepiše, knjižara pogriješi u ispisu podataka i slično. No, događa se i nešto mnogo gore. Tako smo pred par mjeseci otkrili da nam u jednom od najvećih hrvatskih nakladničkih lanaca knjižara lažiraju podatke o prodaji i uveličavaju podatke o prodaji svojih knjiga.
Odmah smo ih izbacili s liste, i obavijestili o tome pod kojim uvjetima se mogu vratiti na listu. Ali, ne mo'š ti ispravljat krivu Drinu. Uslijedio je niz napada. Kao, mi lažiramo podatke, mi vodimo komplot protiv njih.
Kaže dični gazda te tvrtke kako smo mi prvo lažirali podatke i uveličavali broj prodanih primjeraka njihovog hita, pa su imali problema s agentima kojima su prijavili svega šestinu prodanih primjeraka (za neupućene, naknada za prava se plaća po broju prodanih primjeraka). Potom lažiramo podatke tako da umanjujemo broj prodanih primjeraka njihove knjige, da bi neka druga došla na prvo mjesto.
Možda sam ipak previše očekivao nadajući se da će jednak odnos prema svima dovesti do toga da neki prihvate nova pravila igre.
Znate onu "Drž' lopova." Eto, sad ju i na svojoj koži osjećamo. Naime, isti taj sad širi priču kako smo mi potkupljeni i lažiramo podatke, nakon što smo ga naivno pustili da par mjeseci lažira svoje podatke, vjerujući u njegove dobre namjere.
No, kad su konačno postale javne brojke o tome koliko se knjiga prodaje u knjižarama, i tko ih prodaje, zaljuljale su se mnoge slike zasnovane na lažima i iluzijama.
Još pred godinu dana ako biste nekome rekli da vam se knjiga te godine prodala u dvjesto komada u knjižarama, to je izgledalo kao strašan podbačaj. Danas se na to drugačije gleda.
Ali, ima tu svega. Da ne govorim o tome da mi se svakih par dana javlja neki nakladnik s prigovorima zašto ovo, zašto ono. Istina, nekada dođe i do pogreške, neki podatak se krivo prepiše, knjižara pogriješi u ispisu podataka i slično. No, događa se i nešto mnogo gore. Tako smo pred par mjeseci otkrili da nam u jednom od najvećih hrvatskih nakladničkih lanaca knjižara lažiraju podatke o prodaji i uveličavaju podatke o prodaji svojih knjiga.
Odmah smo ih izbacili s liste, i obavijestili o tome pod kojim uvjetima se mogu vratiti na listu. Ali, ne mo'š ti ispravljat krivu Drinu. Uslijedio je niz napada. Kao, mi lažiramo podatke, mi vodimo komplot protiv njih.
Kaže dični gazda te tvrtke kako smo mi prvo lažirali podatke i uveličavali broj prodanih primjeraka njihovog hita, pa su imali problema s agentima kojima su prijavili svega šestinu prodanih primjeraka (za neupućene, naknada za prava se plaća po broju prodanih primjeraka). Potom lažiramo podatke tako da umanjujemo broj prodanih primjeraka njihove knjige, da bi neka druga došla na prvo mjesto.
Možda sam ipak previše očekivao nadajući se da će jednak odnos prema svima dovesti do toga da neki prihvate nova pravila igre.
Znate onu "Drž' lopova." Eto, sad ju i na svojoj koži osjećamo. Naime, isti taj sad širi priču kako smo mi potkupljeni i lažiramo podatke, nakon što smo ga naivno pustili da par mjeseci lažira svoje podatke, vjerujući u njegove dobre namjere.
srijeda, lipnja 15, 2005
Je li to ljeto konačno stiglo?
U Zagrebu se može naći mjesta za parkiranje. Autocesta prema Krku je raskopana. Navale hladnog zraka stalno odgađaju kupanje u moru. Turisti stigli, ali ništa ne troše. Ministarstva odlaze na godišnji, ništa neće raditi do jeseni. Možda je za sve nas tako i bolje.
No, na godišnjim odmorima nisu jedino državni službenici. Dogodi se to ponekad i zdravom razumu. Pred desetak dana u Vjesniku izašla tema dana o Top listama, u kojoj su nas praktički optužili da namještamo top listu za jednog nakladnika. Sve zbog toga što nam se lista razlikuje od one u Pola ure kulture?!
Mudra novinarka nije za shodno našla da bi nas mogla nazvati i pitati kako se ta top lista radi i kako osiguravamo vjerodostojnost podataka, o čemu top lista uopće informira i tako dalje. Ne, ona je mudro zaključila da to što nakladnici prodaju knjige u svojim knjižarama ne može biti dobro za top liste?!
Da, vjerojatno primjećujete da je upućena novinarka propustila tri godine rasprave o problemu nakladnika koji preuzimaju knjižarsko tržište, možda je neinformirana o tome tko danas uopće prodaje knjige u knjižarama, koliko ih se kupuje i da je televizijska top lista bila godinama opće mjesto sprdanja, ali je svejedno hrabro optužila nas koji se već pet godina bez ikakve državne potpore (za razliku od svih drugih u igri, počev od državne televizije koju se zlorabi kako tko želi do medija u kojem sam piše) trudimo doprinijeti transparentnom i zdravijem tržištu knjiga u Hrvatskoj, optužila da radimo upravo suprotno.
Kad sam ju nazvao i zatražio da mi u jednako atraktivnoj formi (to je bio tekst na dvije stranice s mnogo fotografija i velikim naslovom) omogući da ispričam drugu stranu priče, pa makar to bilo u razgovoru u kojem ju pozivam da koliko god želi, zaoštri svoje stavove, ona me pozvala da napišem reagiranje, koje će oni svakako objaviti. Naravno, ubaciti s malim naslovom negdje uz lijevi rub, s drugim spadalima koji nemaju prečeg posla nego piskarati pisma novinama.
No, eto kad ne razumiju dobre stvari koje se događaju, onda barem mogu pisati negativno o onome čega se sjete ili im to netko prišapne, pa makar to ne imalo nikakve veze sa stvarnošću. To je stručnost naših novinara! Najgore u svemu je što se ni ne potrude razumijeti o čemu je riječ, već se brane svojom subjektivnošću. Kad su statistike, ekonomija i matematika u igri, subjektivnost je zasigurno dobrodošla. Zajedno s umjetničkim dojmom. Ostavio bih vam link na tekst, ali ga nema na webu. Barem ga nisam uspio naći na Vjesnikovim stranicama.
Uzgred budi rečeno, iste novine su redovito krale naše vijesti i prenosile ih gotovo doslovno, a na naš prigovor se nisu ni osvrnuli. Vjesbnik je u državnom vlasništvu. Neprofesionalnost i intelektualna krađa u državnoj režiji, odnosno na račun poreznih obveznika. Čudi li se još netko tako nečemu u Hrvatskoj?
No, na godišnjim odmorima nisu jedino državni službenici. Dogodi se to ponekad i zdravom razumu. Pred desetak dana u Vjesniku izašla tema dana o Top listama, u kojoj su nas praktički optužili da namještamo top listu za jednog nakladnika. Sve zbog toga što nam se lista razlikuje od one u Pola ure kulture?!
Mudra novinarka nije za shodno našla da bi nas mogla nazvati i pitati kako se ta top lista radi i kako osiguravamo vjerodostojnost podataka, o čemu top lista uopće informira i tako dalje. Ne, ona je mudro zaključila da to što nakladnici prodaju knjige u svojim knjižarama ne može biti dobro za top liste?!
Da, vjerojatno primjećujete da je upućena novinarka propustila tri godine rasprave o problemu nakladnika koji preuzimaju knjižarsko tržište, možda je neinformirana o tome tko danas uopće prodaje knjige u knjižarama, koliko ih se kupuje i da je televizijska top lista bila godinama opće mjesto sprdanja, ali je svejedno hrabro optužila nas koji se već pet godina bez ikakve državne potpore (za razliku od svih drugih u igri, počev od državne televizije koju se zlorabi kako tko želi do medija u kojem sam piše) trudimo doprinijeti transparentnom i zdravijem tržištu knjiga u Hrvatskoj, optužila da radimo upravo suprotno.
Kad sam ju nazvao i zatražio da mi u jednako atraktivnoj formi (to je bio tekst na dvije stranice s mnogo fotografija i velikim naslovom) omogući da ispričam drugu stranu priče, pa makar to bilo u razgovoru u kojem ju pozivam da koliko god želi, zaoštri svoje stavove, ona me pozvala da napišem reagiranje, koje će oni svakako objaviti. Naravno, ubaciti s malim naslovom negdje uz lijevi rub, s drugim spadalima koji nemaju prečeg posla nego piskarati pisma novinama.
No, eto kad ne razumiju dobre stvari koje se događaju, onda barem mogu pisati negativno o onome čega se sjete ili im to netko prišapne, pa makar to ne imalo nikakve veze sa stvarnošću. To je stručnost naših novinara! Najgore u svemu je što se ni ne potrude razumijeti o čemu je riječ, već se brane svojom subjektivnošću. Kad su statistike, ekonomija i matematika u igri, subjektivnost je zasigurno dobrodošla. Zajedno s umjetničkim dojmom. Ostavio bih vam link na tekst, ali ga nema na webu. Barem ga nisam uspio naći na Vjesnikovim stranicama.
Uzgred budi rečeno, iste novine su redovito krale naše vijesti i prenosile ih gotovo doslovno, a na naš prigovor se nisu ni osvrnuli. Vjesbnik je u državnom vlasništvu. Neprofesionalnost i intelektualna krađa u državnoj režiji, odnosno na račun poreznih obveznika. Čudi li se još netko tako nečemu u Hrvatskoj?
četvrtak, lipnja 02, 2005
Uh, sramote...
Prošlo je dvadeset i tri dana od mog posljednjeg posta. Posljednji sam naslovio s "Konačno, deset minuta za blog!", ovaj ne znam od srama kako nasloviti. No, ako šutim to znači da se mnogo toga zbiva. Nasreću ili nažalost, ne znam. Jer da se ništa ne zbiva, ne bi niočemu imao pisati, ali bih imao vremena pisati?! Da, čini se da u u blogu poduzetnika postoji određeni paradoks.
Nego, jedna stvar me mori već par tjedana i moram ju podijeliti s vama. Jučer je održana nova sjedeljka Radne skupine za reformu politike prema knjizi. Prisutne je dočekalo moje pismo o ostavci koju sam podnio na rad u toj skupini. Neću sad ovdje u detalje o razlozima ostavke, ali će mi ovo poslužiti kao uvod u ono što me uistinu muči.
Naime, već nekoliko tjedana u svojim kolumnama u Bestseleru u Jutarnjem pišem o tome kako se događa katastrofalan pad proizvodnje domaće knjige i kako više nikoga ne treba čuditi pad prodaje, jer bez domaće knjige nema ni prave atrakcije za domaćeg kupca. Prošle godine proizvedeno je čak 18% manje domaćih naslova nego u 2003. Kad sam došao do tih podataka smrznuo sam se. Ali, nije to ono što me najviše čudi. Daleko čudnije mi je to što nikom drugom nije postalo hladno?!
Gdje su sad ta udruženja pisaca, nakladnika, silna nacionalna ministarstva, društva za zaštitu potrošača, družbe hrvatskog zmaja i ini? Sad, kad propada tlo na kojem bismo uopće mogli stvarati društvo znanja i graditi kulturni identitet? S druge strane, medijski djelatnici, nezainteresirano sliježu ramenima. Vijest koja bi trebala biti udarna vijest dnevnika, vijest o katastrofi koja pogađa jednu od središnjih strateških rezervi hrvatske države, daleko je manje važna od vijesti o kolicijama levih i desnih sa srednjima i donjima u Štefankima Krivima!
Eto, tome vam se ja čudim ovih dana i radim svoj posao, gutam pjenu da mi ne izađe na uši.
PS: Možda da taj podatak doturim Gotovini? Pa da ga neki njegov jatak izbaci iz jurećeg automobila?
Nego, jedna stvar me mori već par tjedana i moram ju podijeliti s vama. Jučer je održana nova sjedeljka Radne skupine za reformu politike prema knjizi. Prisutne je dočekalo moje pismo o ostavci koju sam podnio na rad u toj skupini. Neću sad ovdje u detalje o razlozima ostavke, ali će mi ovo poslužiti kao uvod u ono što me uistinu muči.
Naime, već nekoliko tjedana u svojim kolumnama u Bestseleru u Jutarnjem pišem o tome kako se događa katastrofalan pad proizvodnje domaće knjige i kako više nikoga ne treba čuditi pad prodaje, jer bez domaće knjige nema ni prave atrakcije za domaćeg kupca. Prošle godine proizvedeno je čak 18% manje domaćih naslova nego u 2003. Kad sam došao do tih podataka smrznuo sam se. Ali, nije to ono što me najviše čudi. Daleko čudnije mi je to što nikom drugom nije postalo hladno?!
Gdje su sad ta udruženja pisaca, nakladnika, silna nacionalna ministarstva, društva za zaštitu potrošača, družbe hrvatskog zmaja i ini? Sad, kad propada tlo na kojem bismo uopće mogli stvarati društvo znanja i graditi kulturni identitet? S druge strane, medijski djelatnici, nezainteresirano sliježu ramenima. Vijest koja bi trebala biti udarna vijest dnevnika, vijest o katastrofi koja pogađa jednu od središnjih strateških rezervi hrvatske države, daleko je manje važna od vijesti o kolicijama levih i desnih sa srednjima i donjima u Štefankima Krivima!
Eto, tome vam se ja čudim ovih dana i radim svoj posao, gutam pjenu da mi ne izađe na uši.
PS: Možda da taj podatak doturim Gotovini? Pa da ga neki njegov jatak izbaci iz jurećeg automobila?
utorak, svibnja 10, 2005
Konačno, deset minuta za blog!
Jučer sam bio u pogonu od 5,30 do 22,30. Takvi su mi ponedjeljci sve češći. Ali, zato sam kraj prošlog tjedna proveo u Pragu.
Mislio sam da znam što me tamo očekuje. Bio sam u Beču, Budimpešti, Bratislavi, Varšavi, pa sam mislio da Prag ne može biti mnogo drugačiji. Kad ono..! Prekrasan grad. Vjerojatno ga je još uljepšalo rano proljeće, sve zeleno i natopljeno mirisom jorgovana kojih ima gdje god se okreneš. Ljudi veseli, poletni, cure flertuju s tobom dok jedeš u restoranu... Sve u svemu, nekakav slavenski optimizam koji čovjek na ovom tužnom Balkanu zaboravlja.
Sajam im je krasan. Sve počiva na radu Dane Kalinove, vedre i ljubazne direktorice sajma za koju uvijek imate osjećaj da je neki honorarni asistent, a ne direktorica, koliko je uviđavna i komunikativna.
Održao sam prezentaciju KIS-a njihovom udruženju nakladnika i knjižara. To je slobodno udruženje čiji članovi plaćaju članarinu, a formirali su i tvrtku Svijet knjige, koju vodi Dana i zarađuje na Sajmu za njih. Oni, naime, gotovo da uopće nemaju model državne potpore nakladnicima i knjižarima.
Interes za KIS-om je priličan i nadam se da ćemo slijedeće godine početi raditi češki KIS. To bi me neizmjerno veselilo. Kad bih imao razlog za redovite posjete Pragu.
Tračeva, naravno, ima, ali nisam još dovoljno komotan na blogu, da bi ih tek tako istresao. Gosti sajma su bili Slovenci. Tim povodom dogodila se prava poplava Slovenije u Prag. Mislim da su u Sloveniji ostala samo dva Slovenca koje poznajem. Svi drugi su se redovito obžderavali i opijali na prijamima, kojih, naravno, ima svaku večer. Vrhunac mog boravka bio je prijam s koncertom Fake orchestra (s Leonardijem na gitari). Svirali su neku slobodnu mješavinu latino i afričkih ritmova, obrade svebalkanskih himni, sevdaha, narodnih i partizanskih pjesama, prožetu ironijskim i, nešto manje, humornim varijacijama. Ali, svirali su i pjevali (tri pjevačice) za pet. Podijem smo zavladali Andrej Blatnik (svjetski putnik - vladar afričkog plesa - kad je krenuo samo sam zinuo, uostalom on nas je i povukao na podij), Benedicte (nadahnuta francuskinja na pečalbi u Lepzigu - voditeljica programa Leipziškog sajma), Robi Perišić (jedini Hrvat uz mene na sajmu) i ja. Nismo se dali sve do kraja. Rijetko se dogodi da moraš na nekom prijamu popiti više vode no vina.
Ako je ovako uvijek u Pragu, ne znam što me još drži u ovoj tužnoj zemlji. Dajem joj još godinu dana, ako ostane ovako, pakiram djecu i ženu, uzimamo vreće za spavanje i na Karlovy Most.
Mislio sam da znam što me tamo očekuje. Bio sam u Beču, Budimpešti, Bratislavi, Varšavi, pa sam mislio da Prag ne može biti mnogo drugačiji. Kad ono..! Prekrasan grad. Vjerojatno ga je još uljepšalo rano proljeće, sve zeleno i natopljeno mirisom jorgovana kojih ima gdje god se okreneš. Ljudi veseli, poletni, cure flertuju s tobom dok jedeš u restoranu... Sve u svemu, nekakav slavenski optimizam koji čovjek na ovom tužnom Balkanu zaboravlja.
Sajam im je krasan. Sve počiva na radu Dane Kalinove, vedre i ljubazne direktorice sajma za koju uvijek imate osjećaj da je neki honorarni asistent, a ne direktorica, koliko je uviđavna i komunikativna.
Održao sam prezentaciju KIS-a njihovom udruženju nakladnika i knjižara. To je slobodno udruženje čiji članovi plaćaju članarinu, a formirali su i tvrtku Svijet knjige, koju vodi Dana i zarađuje na Sajmu za njih. Oni, naime, gotovo da uopće nemaju model državne potpore nakladnicima i knjižarima.
Interes za KIS-om je priličan i nadam se da ćemo slijedeće godine početi raditi češki KIS. To bi me neizmjerno veselilo. Kad bih imao razlog za redovite posjete Pragu.
Tračeva, naravno, ima, ali nisam još dovoljno komotan na blogu, da bi ih tek tako istresao. Gosti sajma su bili Slovenci. Tim povodom dogodila se prava poplava Slovenije u Prag. Mislim da su u Sloveniji ostala samo dva Slovenca koje poznajem. Svi drugi su se redovito obžderavali i opijali na prijamima, kojih, naravno, ima svaku večer. Vrhunac mog boravka bio je prijam s koncertom Fake orchestra (s Leonardijem na gitari). Svirali su neku slobodnu mješavinu latino i afričkih ritmova, obrade svebalkanskih himni, sevdaha, narodnih i partizanskih pjesama, prožetu ironijskim i, nešto manje, humornim varijacijama. Ali, svirali su i pjevali (tri pjevačice) za pet. Podijem smo zavladali Andrej Blatnik (svjetski putnik - vladar afričkog plesa - kad je krenuo samo sam zinuo, uostalom on nas je i povukao na podij), Benedicte (nadahnuta francuskinja na pečalbi u Lepzigu - voditeljica programa Leipziškog sajma), Robi Perišić (jedini Hrvat uz mene na sajmu) i ja. Nismo se dali sve do kraja. Rijetko se dogodi da moraš na nekom prijamu popiti više vode no vina.
Ako je ovako uvijek u Pragu, ne znam što me još drži u ovoj tužnoj zemlji. Dajem joj još godinu dana, ako ostane ovako, pakiram djecu i ženu, uzimamo vreće za spavanje i na Karlovy Most.
utorak, svibnja 03, 2005
Ponedjeljkov pakao
Uf, nek je i taj dan završio. Otkad sam jučer stigao u ured trajala je ludnica do 22.35 kad sam konačno otišao doma.
Upravo u trenutku dok radimo na vrlo osjetljivom prebacivanju tisuća individualnih pretplatnika raznih KIS usluga u jedinstven sustav KIS korisnika, T-com nam je zakomplicirao život.
Jeste li znali da njih uopće ne možete zaustaviti u prekidanju stalne veze? S druge strane, ovi iz MaxADSL-a su brzi i pozdani kao crnogorski vozni red.
Tako da smo jučer uletili u zonu bez interneta. Cijeli ured. Trči kupit modem, postavljat gateway na jedno od umreženih računala. Pa ne radi, pa opet ne radi... S druge strane dogodila se havarija i dio novih KIS korisnika dobio krive mailove s korisničkim imenima i zaporkama. Uf, nek smo i to pregrmili.
Jutro me dočekalo mnogo mirnije. Mogu se konačno početi spremati za Prag u koji letim sutra. Tamo na sajmu knjiga, kao posebni gosti nihovog udruženja nakladnika i knjižara predstavljamo KIS sustav. To je treća zemlja u kojoj su pokazali zanimanje za naš proizvod.
U Bosni smo već počeli s primjenom. U Sloveniji se još dogovaramo, a sa Česima idemo vidjeti kakve su opcije. Odsjedam u Vili Kozlovka. Čim čujem ta njihova imena razvučem osmijeh. Nikako ne razumijem zašto su nam Česi i Bosanci toliko duhoviti čim prozbore, kao da su im jezici osmiješena inačica hrvatskog?
Upravo u trenutku dok radimo na vrlo osjetljivom prebacivanju tisuća individualnih pretplatnika raznih KIS usluga u jedinstven sustav KIS korisnika, T-com nam je zakomplicirao život.
Jeste li znali da njih uopće ne možete zaustaviti u prekidanju stalne veze? S druge strane, ovi iz MaxADSL-a su brzi i pozdani kao crnogorski vozni red.
Tako da smo jučer uletili u zonu bez interneta. Cijeli ured. Trči kupit modem, postavljat gateway na jedno od umreženih računala. Pa ne radi, pa opet ne radi... S druge strane dogodila se havarija i dio novih KIS korisnika dobio krive mailove s korisničkim imenima i zaporkama. Uf, nek smo i to pregrmili.
Jutro me dočekalo mnogo mirnije. Mogu se konačno početi spremati za Prag u koji letim sutra. Tamo na sajmu knjiga, kao posebni gosti nihovog udruženja nakladnika i knjižara predstavljamo KIS sustav. To je treća zemlja u kojoj su pokazali zanimanje za naš proizvod.
U Bosni smo već počeli s primjenom. U Sloveniji se još dogovaramo, a sa Česima idemo vidjeti kakve su opcije. Odsjedam u Vili Kozlovka. Čim čujem ta njihova imena razvučem osmijeh. Nikako ne razumijem zašto su nam Česi i Bosanci toliko duhoviti čim prozbore, kao da su im jezici osmiješena inačica hrvatskog?
nedjelja, svibnja 01, 2005
Nedjeljno jutro
Vid dovikuje iz vrtića "daj, jeji, jeji" sve dok ga ne uzmem u krilo i stavim da samnom kuca blog. Nakon malo mira, počne dohvaćati tipkovnicu. Gladan je, čini se. No, dok Katarina ne dovrši kašicu, nema nam druge. Ajd, barem je Eva Marija porasla, pa može gledati tv dok doručkuje i bit na miru.
Sve si mislim, samo još da njega osovimo na noge i sve prednosti života u Krku su naše.
Kad smo se pred tri godine iz Zagreba preselili u Krk svi su se čudili, zavidili nam ili nas smatrali neozbiljnim, možda čak i gubitnicima koji nisu uspjeli u Zagrebu, pa bježe u provinciju.
No, stvari su krenule upravo suprotno. I Katarinin Pontes i moj FV mnogo bolje posluju danas nego prije tri godine. A, nismo se odrekli rada na razini cijele RH, pa i šire. S druge strane, obiteljski život nam je mnogo, mnogo lagodniji. Da ne kažem što to znači kad s nekim pričam poslovno, a ovaj čuje galebove u pozadini i ispostavi se da sjedim na stijenama kraj mora dok dogovaramo posao. Očigledno, vraća mi se i moja sklonost patetici. Što je ipak bolje od zagrebačke tjeskobe.
PS: Koliko sam svoj u nedjelju ujutro vidi se i iz ovog: upravo sam vratio Vida u vrtić, i pitam "Jel gotova kašica?". Katarina kaže, "Ne da je gotova, nego ju je već i pojeo!" Pa di sam ja dotle bio?
Sve si mislim, samo još da njega osovimo na noge i sve prednosti života u Krku su naše.
Kad smo se pred tri godine iz Zagreba preselili u Krk svi su se čudili, zavidili nam ili nas smatrali neozbiljnim, možda čak i gubitnicima koji nisu uspjeli u Zagrebu, pa bježe u provinciju.
No, stvari su krenule upravo suprotno. I Katarinin Pontes i moj FV mnogo bolje posluju danas nego prije tri godine. A, nismo se odrekli rada na razini cijele RH, pa i šire. S druge strane, obiteljski život nam je mnogo, mnogo lagodniji. Da ne kažem što to znači kad s nekim pričam poslovno, a ovaj čuje galebove u pozadini i ispostavi se da sjedim na stijenama kraj mora dok dogovaramo posao. Očigledno, vraća mi se i moja sklonost patetici. Što je ipak bolje od zagrebačke tjeskobe.
PS: Koliko sam svoj u nedjelju ujutro vidi se i iz ovog: upravo sam vratio Vida u vrtić, i pitam "Jel gotova kašica?". Katarina kaže, "Ne da je gotova, nego ju je već i pojeo!" Pa di sam ja dotle bio?
srijeda, travnja 27, 2005
Još o dojmovima iz Sarajeva
U B&H sve kao da je još pet puta složenije nego u Hrvatskoj. Ministara kulture koliko god vam duša hoće, nitko im ni imena ne zna. S druge strane, tokovi novca kontroliraju se još s mnogih drugih, često posve nepredvidivih pozicija.
Državna intervencija na tržištu knjiga je još veća nego u nas, ali je manje centralizirana. Još je važnije nego u RH koga poznajete i možete nazvati telefonom.
Dok se u nas stvari raspadaju zbog divljanja na tržištu knjiga i nesrazmjerne državne intervencije, bosanskoj knjizi prijeti PDV od 17%. Istovremeno, u Srbiji je kaos, pad prodaje i inflacija i ogromna nelikvidnost, a u Sloveniji ljudi knjige čitaju u knjižnicama, a sve manje kupuju u knjižarama, Pravilnik o fiksnoj cijeni donio je rat naklandika i knjižnica.
Ništa dobro za knjigu u zemljama bivše Juge. Kad se učinilo, pred dvije godine da bi se knjiga mogla podići, uslijedilo je veliko prestrukturiranje tržišta i sad imamo još veći kao i slabiju produkciju nego tad.
Pritom, jedini koji mi se neprestano javljaju za pomoć su upravo oni koji ostaju napušteni u ovom rasapu - autori.
Zanimljivo je primijetiti da danas ne postoji niti jedan neovisni knjižarski lanac na prostoru bivše Juge. Svugdje su nakladnički gazde posegnuli za vertikalnim ustrojem: moja tiskara, moje izdavaštvo, moje knjižare, moj ministar, moji kupci, moji dugovi, moja propast. Samo nek je moje. U sutrašnjem Jutarnjem izlazi moj članak o tome kakve posljedice sve to ima na plasman naše knjige u inozemne knjižnice. Ako vam ovo nije dovoljno depresivno, uklovite se tog članka. Osjetljivima preporučam da ne kupuju sutrašnji Jutarnji.
Državna intervencija na tržištu knjiga je još veća nego u nas, ali je manje centralizirana. Još je važnije nego u RH koga poznajete i možete nazvati telefonom.
Dok se u nas stvari raspadaju zbog divljanja na tržištu knjiga i nesrazmjerne državne intervencije, bosanskoj knjizi prijeti PDV od 17%. Istovremeno, u Srbiji je kaos, pad prodaje i inflacija i ogromna nelikvidnost, a u Sloveniji ljudi knjige čitaju u knjižnicama, a sve manje kupuju u knjižarama, Pravilnik o fiksnoj cijeni donio je rat naklandika i knjižnica.
Ništa dobro za knjigu u zemljama bivše Juge. Kad se učinilo, pred dvije godine da bi se knjiga mogla podići, uslijedilo je veliko prestrukturiranje tržišta i sad imamo još veći kao i slabiju produkciju nego tad.
Pritom, jedini koji mi se neprestano javljaju za pomoć su upravo oni koji ostaju napušteni u ovom rasapu - autori.
Zanimljivo je primijetiti da danas ne postoji niti jedan neovisni knjižarski lanac na prostoru bivše Juge. Svugdje su nakladnički gazde posegnuli za vertikalnim ustrojem: moja tiskara, moje izdavaštvo, moje knjižare, moj ministar, moji kupci, moji dugovi, moja propast. Samo nek je moje. U sutrašnjem Jutarnjem izlazi moj članak o tome kakve posljedice sve to ima na plasman naše knjige u inozemne knjižnice. Ako vam ovo nije dovoljno depresivno, uklovite se tog članka. Osjetljivima preporučam da ne kupuju sutrašnji Jutarnji.
ponedjeljak, travnja 25, 2005
Ponovo u Zagrebu
Vikend u Sarajevu je bio uistinu naporan, ali najteže mi se jutros bilo ustat u 4h i stić na avion u 6,30. No, za razliku od petka, ovaj put stigoh.
Konferencija je uspjela iznad mojih očekivanja. Štoviše, vrlo ugodno iznenađenje, obzirom na okruženje u kakvom je pokrenuta. Bilo je vrlo zanimljivo čuti u kakvom su stanju zbirke knjiga na hrvatskom, bošnjačkom i srpskom jeziku u knjižnicama Yale-a, Harvarda, New Yorka, Library of Congress, France National Library, British Library, Budimpeštanskoj knjižnici...
Još da nas nisu istjerali košarkaši Bosne iz male dvorane koju smo zauzeli pod tribinama Skenderije...
Sam je, pak, sajam knjiga porastao i sasvim je pristojno posjećen. Nakladnici s kojima sam razgovarao bili su prilično zadovoljni nastupom. Iznenadilo me da su daleko najbrojniji bili štandovi nakladnika iz Srbije. Zanimljiva je i struktura štandova koja više podsjeća na Beogradski, no na Zagrebački sajam knjiga. Središnji štandovi većih nakladnika kombinirani s vrlo malim prodajnim štandovima među kojima su i antikvarijati i knjižare.
Konferencija je uspjela iznad mojih očekivanja. Štoviše, vrlo ugodno iznenađenje, obzirom na okruženje u kakvom je pokrenuta. Bilo je vrlo zanimljivo čuti u kakvom su stanju zbirke knjiga na hrvatskom, bošnjačkom i srpskom jeziku u knjižnicama Yale-a, Harvarda, New Yorka, Library of Congress, France National Library, British Library, Budimpeštanskoj knjižnici...
Još da nas nisu istjerali košarkaši Bosne iz male dvorane koju smo zauzeli pod tribinama Skenderije...
Sam je, pak, sajam knjiga porastao i sasvim je pristojno posjećen. Nakladnici s kojima sam razgovarao bili su prilično zadovoljni nastupom. Iznenadilo me da su daleko najbrojniji bili štandovi nakladnika iz Srbije. Zanimljiva je i struktura štandova koja više podsjeća na Beogradski, no na Zagrebački sajam knjiga. Središnji štandovi većih nakladnika kombinirani s vrlo malim prodajnim štandovima među kojima su i antikvarijati i knjižare.
petak, travnja 22, 2005
Leti, leti magarac, kako da ne?!
četvrtak, travnja 21, 2005
Na putu za Sarajevo
Sutra letim za Sarajevo na konferenciju slavističkih knjižničara. Ujedno, posjetit ću naše sarajevske partnere s kojima osnivamo KIS.ba, bosanskohercegovačku inačicu KIS-a. Prostori našeg sarajevskog ureda bi trebali biti na samoj Baščaršiji.
Za par dana znat ću hoće li krenuti naša prva aplikacija KIS-a izvan RH. Bude li sve u redu, ostvarili smo svoj strateški cilj za ovu godinu. Nakon što smo KIS u Hrvatskoj doveli do poslovanja s dobiti, cilj nam je ove godine bila jedna aplikacija u nekoj drugoj zemlji. Očekivali smo da će prva biti Slovenija ili B&H.
Za par dana znat ću hoće li krenuti naša prva aplikacija KIS-a izvan RH. Bude li sve u redu, ostvarili smo svoj strateški cilj za ovu godinu. Nakon što smo KIS u Hrvatskoj doveli do poslovanja s dobiti, cilj nam je ove godine bila jedna aplikacija u nekoj drugoj zemlji. Očekivali smo da će prva biti Slovenija ili B&H.
utorak, travnja 19, 2005
Eto i na KIS-u bloga!
Već neko vrijeme razmišljam o tome da otvorim ovu izravnu vezu s korisnicima KIS-a i svima koje zanima knjiški svijet. Danas sam se konačno odvažio i potrudit ću se da vas na ovim stranicama informiram o novostima u svijetu knjige i KIS-a, da vam odgovaram na pitanja i preporučim pokoju knjigu koja mi se svidjela. Ne zamjerite mi ako ponekad budem i odviše osoban, ipak je ovo blog.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)