Ponešto o blogu, blogerima i blogosferi...

S čime usporediti iskustvo čitanja blogova i blogerskih komentara? Možda s nepredvidivim televizijskim programom gde usred dječje emisije možete naletjeti na eksplicitni pornografski prizor, unutar dosadnog govora prepoznati sočan trač, među općim informacijama pročitati grubu klevetu?
Raduje me ta nepredvidivost, makar često bila zamorna, uznemirujuća, pa i dosadna. Mnogi su već ukazali na taj podrivajući nesputani karakter on-line medija.
No, čini mi se da je to sve tek neka prolazna kaotična faza u kojoj ja ne mogu prepoznati snagu za stvaranje pravog medija. Blog i blogeri su tek ekscesno informatori, slučajem i srećom. Ne zbog toga što se time bave.
Odatle, snaga bloga, čini mi se, leži u brzoj komunikaciji unutar zajednice i spremnosti da se povinuje drugačijim normama privatnosti, no što je to slučaj u svakodnevnom životu, onom koji nije prikopčan na žicu. Tako iz brojnih izvora nastaje prilična količina zanimljivih priloga, kao u nekom ogromnom svratištu u kojem svi posjetitelji imaju nevjerojatno velike uši.
Uznemiruje me, pritom, ta sklonost površnom, olako izrečenom i skarednom govoru zakrivenom anonimnošću. Primjerice, o meni se na webu uistinu mogu naći već kojekakve gluposti, optužbe i psovke, uglavnom utemeljene u posvemašnjoj gluposti i zloći. Naravno, stotine drugih prošli su još gore. Pa ipak, ne možeš ne primijetiti da svi ti iskazi dolaze od anonimnih, zakrivenih. Ovih dana sam kod Knjigoljuba uspio izmusti ispriku za lažnu optužbu, ali ne da mi se bavit svim tim glupostima na koje nailazim. Ali, ima li to uopće i smisla, kad je to način na koji ta zona djeluje? Površno, lažno, kao tračersko i zlobno, zamiješano je u isto tijesto s iskrenim, nadahnutim i neposrednim, samo što nikad ne znaš u što zagrizaš.
To mi je, vjerojatno, najuzbudljivije u promatranju blogerske scene, kako se društvene norme iznova rađaju u zajednici koju ne mogu prepoznati ni u čem sličnom u povijesti.
Nova Op.a će na kioske 2.6.

Ima mnogo većih stvari u životu

Nisam se javljao dvadesetak dana, u velikom smo poslu. Uvijek je drugi broj najteži. Sad smo ga skoro završili. Drugog lipnja će biti na kioscima. Već smo počeli raditi i na trećem broju. Izvještavat ću vas još o drugom broju na ovom mjestu.

Nego, nešto mnogo važnije je razlog ovom postu. U subotu sam se probudio s temperaturom sav slomljen od nekakve viroze. To su roditeljske brige, kćer nastupa na vrtićkoj olimpijadi Primorsko Goranske županije, kao najbrža bodulka, a tata se budi sav slomljen i u košmaru.

Počelo je na Kantridi oko deset i po. Prvo je nastupila u četvrtfinalu. Sve ih je na pedeset metara ostavila za četiri metra. Skakao sam od sreće. Sve je napravila kako smo vježbali.
U polufinalu smo se bojali malih Crikveničanki, svake godine su odlične. Ostavila ih je sve za dva metra. To sam uspio i snimit kraj ciljne linije. Imam snimljen dokaz da je šest i pol godišnjoj curici korak u završnici dug čak 1,6 metra. To je dosta više od njezine visine.
U finalu je bilo gadno. Zakasnila je na startu, stigla do kraja cure koje su trčale u njoj susjednim stazama, ali je mala Grobničanka u prvoj stazi bila brza ko zec i pobjegla joj za skoro metar.
Tako smo se vratili s osvojenim srebrom. Na državno prvenstvo u Varždin ne idemo jer ide samo najuspješniji vrtić, a to su treći put za redom Crikveničani.
Još je jedna individualna medalja došla u našu kuću, jer je Stella, kćer mog brata uzela broncu u skoku s mjesta. I to su sve individualne medalje koje su uzela bodulska djeca. Najveću radost su nam priredili mali Puntari koji su uzeli zlato na nogometnom turniru. Za klasu su bili bolji od svih. U finalu su Rijeku tukli 3:0. Nisu primili gola u četiri utakmice.

Evo gdje Eva Marija prima medalju od neke ljepotice, pred dvije televizijske kamere i nekoliko reportera, a tata čubi na tribinama sa slabim objektivom.

Op.a nema, pa nema

Javljaju nam se posljednjih dana zainteresirani, traže Op.a po kioscima i ne pronalaze ga.
Ne znam bi li se prije radovao što ima ljudi koji žele kupiti Op.a ili bi tugovao zbog toga što im je to toliko teško izvesti.

Malo sam provjerio stanje stvari i mogu vam prenijeti slijedeće:
- Op.a je uistinu rasprodana na ponekom kiosku
- No, najčešće je stvar u tome što prodavači magazin drže negdje van izloženih polica i možete ga dobiti samo ako pitate i natjerate prodavača da sam potraži, ukoliko se već ne može sjetiti
- Ako ni to ne upali, javite nam gdje ste tražili (marketing@knjiga.hr), pa ćemo se mi potruditi preko distributera pronaći Op.a za vas

Iskreno rečeno, ovo mi se nije događalo s novinama Homo volans, pa ni s magazinom Nomad. Izgleda da je u međuvremenu došlo do poplave novih tiskovina, a i da su prodavači posve uvjereni da se "nešto o knjigama" nikome ne može prodati.