Europa, Balkan i mi

Čitam jutros prijedloge Europske komisije kojima se predlaže, da ne kažem "nalaže" zemljama Zapadnog Balkana (Hrvatska, BiH, SiCG, Albanija i Makedonija) jača suradnja, uspostava regije slobodne trgovine i tako dalje...
Prvo sam, kao i obično posljednjih godina, osjetio navalu gorčine i zatomljenog gnjeva zbog krvavih i zatrovanih godina koje smo prošli samo da bi došli do koncepta koji je svakom razumnom bila jedina ozbiljna mogućnost još krajem osamdesetih.
Potom sam pomislio što bi to moglo značiti za tržište knjiga?
Trenutno je najveći problem u regiji što svaka ozbiljnija trgovina knjigom zastaje na troškovima špedicije i carinjenja. Proces uzima vremena, a i cijena je previsoka kad nije riječ o velikim pošiljkama.
Ta su ograničenja slobodnom protoku knjiga dovela do velikih razlika koje danas postoje na tim tržištima, a dobrano su pomogla i siromašenju ponude i daljnjem rasipanju čitatelja.
Svakom knjižaru čiji kupac traži neku knjigu iz Srbije, prvo prisjedne, a potom se ubaci u posao koji traje mjesec dana, a završava dva do tri puta skupljom knjigom no u Beogradu.
Što bi se dogodilo kad bi procedura i trošak nabavke knjige iz Srbije, Bosne ili Makedonije bila jednaka kao i u slučaju knjige iz Hrvatske? Nitko tako nešto nije istražio i procjenio. Tek odnedavna imamo neke elementarne pokazatelje odnosa tih tržišta.
Posve je jasno da je na razini popkulture komunikacija gotovo jednosmjerna. Dok informacije o popularnim domaćim piscima stižu iz Hrvatske u druge zemlje regije, u suprotnom pravcu je komunikacija posve zagušena. Smiješno je što, pritom, ti "popularni" pisci iz Hrvatske prodaju daleko manje knjiga nego popularni pisci (prije svega spisateljice) u Srbiji.
Hoće li Hrvatska uvesti srpske pop-spisateljice, kao što uvozi turbo-folk? Hoće li se ponovo pojaviti makedonski pisci koji pišu na obnovljenom "srpsko-hrvatskom" da bi doprli do šire publike? Hoće li trenutna dominacija hrvatskih nakladnika u proizvodnji stručne i referencijalne knjige (rječnici, medicina, strojarstvo...) dovesti do kroatizacije stručnog nazivlja u regiji, dok će popularne srpske književnice dovesti do srbizacije žargona domaćica?
Igram se malo, ne zamjerite mi, ali ne mogu se ne veseliti dinamici koju bi, vjerujem, donijelo daljnje približavanje naših tržišta knjiga. Naježim se svaki put kad osjetim kako bi licemjerni čistunci svih boja najradije poduzeli sve što smiju, a i poneki prljavi potez iz poznate palete mržnje i netrpeljivosti, samo da izgrade sve više zidove i spriječe živu komunikaciju jezika. U Hrvatskoj već plaćamo skup danak: političari, znanstvenici, novinari, klinci - svi svakim danom imaju sve više engleskih izraza u govoru. Slušao sam ponovo neki dan Azru s prvih albuma i zapanjio se koliko je to lijep jezik bio. Bogate i dovršene rečenice, slikovit, ironičan. Imam osjećaj da su se naglasci promijenili, da se govori rastrzano i nepotpuno, površno i neobvezno. Klinci ne znaju govoriti, što je prirodna posljedica toga što ne znaju ni čitati, a kako bismo onda mogli očekivati da znaju razmišljati i prepoznati uistinu vrijedne stvari. To smo im sami servirali u posljednjih petnaest godina, pa sad kusamo.
I u ovom slučaju, kao i u svemu što radim, zanima me bolji život, istinitiji i potpuniji, za mene i sve moje i meni drage, a čini mi se da nam ova tržišna i jezična samoizolacija u tome nije nimalo pomogla.

Čarolija Eslite-a

Ovih dana je u Tajvanu otvorena nova ogromna, najveća azijska knjižara. Ponovo je to napravio Eslite, tajvanski lanac knjižara osnovan 1989.-e. No, to me podsjetilo na nešto.
Igrom slučaja pred par godina bio sam u njihovoj, do sada, najvećoj knjižari. U središtu Tajvana. To je grad od pet milijuna stanovnika, a država ima nekih dvadeset i pet milijuna. Malo više od Sfrjota.
To je nevjerojatno iskustvo. Bio sam u Megastorevima u Engleskoj, Njemačkoj i Poljskoj, ali Eslite je za par klasa ljepši i ugodniji. Rade 24 sata. Po cijelu noć se kroz knjižaru motaju mladi ljudi, sjede, razgovaraju, čitaju časopise, stripove, slušaju glazbu, čak i drijemaju na ugodnim stolcima ili na grijanome drvenom podu. A kase cijelo vrijeme zvoncaju. To je jedan od najljepših trenutaka koje sam doživio u knjižarama.
Zapanjuje kako je sve toplo napravljeno. Uglavnom, sve drvo i tople boje. No, čak i kad naprave odjele u bijelom (stavio sam sliku arene sa časopisima koja je uvijek krcata mladih ljudi) to zrači toplim svjetlom i poziva da na miru sjednete i došaptavate se s prijateljima.
Kad je otvoren Profilov Megastore ponadao sam se da će tako nešto, manje ali slično, uskoro zaživjeti i u nas. I nisam posebno razočaran, kao što su neki s kojima sam razgovarao. Tamo se također okupljaju uglavnom mlađi ljudi, a neke početne greške se pomalo ispravljaju. Uostalom, nikada ne možeš prekopirati neko strano riješenje na Hrvatsku, treba tražiti riješenje koje u nas može zaživjeti. Zanimljivo je da je Eslite čak petnaest godina poslovao s gubitkom, da bi sad trideset milijuna dolara uložili u novu knjižaru i otvorili dvadeset i pet tisuća kvadrata od kojih očekuju godišnji promet od, drž'te se, dvjesto i trideset milijuna kuna. To je gotovo milijun kuna dnevno. I ja sam im ostavio koju, nek im se nađe.