Kud roni ovaj brod?

Pred sat vremena sam se vratio s okruglog stola u Ministarstvu kulture povodom prijedloga Uredbe o jedinstvenoj cijeni knjige. Uh.
Ne sjećam se kad mi se zadnji put dogodilo da nakon okruglog stola nemam snage ni za par minuta neformalnih razgovora koji probruje među sudionicima nakon tri sata napornog sjedenja i slušanja. Pokupio sam stvari i tmurno odšetao. Ne razumijem. To je valjda to. Ne razumijem i gotovo. Kao da ne sjedimo za istim stolom i ne razgovaramo o istim stvarima.
Zapravo, sjećam se, bilo ej to nakon jednog takvog sastanka kod Vujića, ondašnjeg ministra kulture. Sjedili Vujić, Čegec, Mićanović, Ljevak, Maleš, ja i govorili jedan kroz drugoga. Izašao sam iscrpljen i zbunjen. Naravno, ništa od onoga što su ti ljudi tada izgovorili i najavili nisu napravili. Sama "laž i mimikrija"!
Tako i sad. Velike riječi, navodno se mjesecima na nečemu naporno radilo da bi se isčeprkalo loše modificiran prijevod neprimjenjive slovenske uredbe.

Sve naopako:
Umjesto da na takvim uredbama rade plaćeni profesionalci i pravnici, na temelju zahtjeva i dogovora nakladnika i knjižara, to se radi volonterski s poluinformacijama na raspolaganju, na sastancima koji se izvršnim direktorima otimaju od radnog vremena.
Ministarstvo bi i ovce i novce, i da nakladnici budu tržišno sposobno i da ih kontrolira. Nakladnici bi da ih se na tržišu zaštiti, ali da imaju slobodu ulagati kako hoće i u što hoće. Drugih sudionika u razgovoru nema. Knjižari su tek fikus, jer nemaju nikakvu snagu ni utjecaj, knjižničari su ionako dobro uhljebljeni, a i nakladnici ih mazno obilaze.

Brod tone, miševi cijuču, ali nitko ne čepi rupu. Najgore od svega je što ni u Ministarstvu, ni u cehovskim udrugama ne razumiju gdje im se nalazi rupa. Sjećam se one Saganove demonstracije kako dvodimenzionalan krug ne razumije treću dimenziju, jer ju jednostavno ne vidi. Točno tako. Hrvatski nakladnici i ministarstvo kulture (knjižare ionako nitko ništa ne pita) imaju mrenu na očima i ne vide dalje od svojih kratkoročnih interesa. Za nakladnike je to osigurati što bolju državnu potporu za svoje poslovanje (što itekako uključuje izravne financijske injekcije), a za Ministarstvo kulture je interes prizemno i otužno jednostavan - samo da izgleda da su nešto dobro napravili. Uf.

I tako se miševi guraju na vrhu dimnjaka, gdje još paljevina grije, a brod ...

"Dotovo, nema više" kaže moj dvogodišnji sin.