Konačno, deset minuta za blog!

Jučer sam bio u pogonu od 5,30 do 22,30. Takvi su mi ponedjeljci sve češći. Ali, zato sam kraj prošlog tjedna proveo u Pragu.
Mislio sam da znam što me tamo očekuje. Bio sam u Beču, Budimpešti, Bratislavi, Varšavi, pa sam mislio da Prag ne može biti mnogo drugačiji. Kad ono..! Prekrasan grad. Vjerojatno ga je još uljepšalo rano proljeće, sve zeleno i natopljeno mirisom jorgovana kojih ima gdje god se okreneš. Ljudi veseli, poletni, cure flertuju s tobom dok jedeš u restoranu... Sve u svemu, nekakav slavenski optimizam koji čovjek na ovom tužnom Balkanu zaboravlja.
Sajam im je krasan. Sve počiva na radu Dane Kalinove, vedre i ljubazne direktorice sajma za koju uvijek imate osjećaj da je neki honorarni asistent, a ne direktorica, koliko je uviđavna i komunikativna.
Održao sam prezentaciju KIS-a njihovom udruženju nakladnika i knjižara. To je slobodno udruženje čiji članovi plaćaju članarinu, a formirali su i tvrtku Svijet knjige, koju vodi Dana i zarađuje na Sajmu za njih. Oni, naime, gotovo da uopće nemaju model državne potpore nakladnicima i knjižarima.
Interes za KIS-om je priličan i nadam se da ćemo slijedeće godine početi raditi češki KIS. To bi me neizmjerno veselilo. Kad bih imao razlog za redovite posjete Pragu.
Tračeva, naravno, ima, ali nisam još dovoljno komotan na blogu, da bi ih tek tako istresao. Gosti sajma su bili Slovenci. Tim povodom dogodila se prava poplava Slovenije u Prag. Mislim da su u Sloveniji ostala samo dva Slovenca koje poznajem. Svi drugi su se redovito obžderavali i opijali na prijamima, kojih, naravno, ima svaku večer. Vrhunac mog boravka bio je prijam s koncertom Fake orchestra (s Leonardijem na gitari). Svirali su neku slobodnu mješavinu latino i afričkih ritmova, obrade svebalkanskih himni, sevdaha, narodnih i partizanskih pjesama, prožetu ironijskim i, nešto manje, humornim varijacijama. Ali, svirali su i pjevali (tri pjevačice) za pet. Podijem smo zavladali Andrej Blatnik (svjetski putnik - vladar afričkog plesa - kad je krenuo samo sam zinuo, uostalom on nas je i povukao na podij), Benedicte (nadahnuta francuskinja na pečalbi u Lepzigu - voditeljica programa Leipziškog sajma), Robi Perišić (jedini Hrvat uz mene na sajmu) i ja. Nismo se dali sve do kraja. Rijetko se dogodi da moraš na nekom prijamu popiti više vode no vina.
Ako je ovako uvijek u Pragu, ne znam što me još drži u ovoj tužnoj zemlji. Dajem joj još godinu dana, ako ostane ovako, pakiram djecu i ženu, uzimamo vreće za spavanje i na Karlovy Most.

Ponedjeljkov pakao

Uf, nek je i taj dan završio. Otkad sam jučer stigao u ured trajala je ludnica do 22.35 kad sam konačno otišao doma.
Upravo u trenutku dok radimo na vrlo osjetljivom prebacivanju tisuća individualnih pretplatnika raznih KIS usluga u jedinstven sustav KIS korisnika, T-com nam je zakomplicirao život.
Jeste li znali da njih uopće ne možete zaustaviti u prekidanju stalne veze? S druge strane, ovi iz MaxADSL-a su brzi i pozdani kao crnogorski vozni red.
Tako da smo jučer uletili u zonu bez interneta. Cijeli ured. Trči kupit modem, postavljat gateway na jedno od umreženih računala. Pa ne radi, pa opet ne radi... S druge strane dogodila se havarija i dio novih KIS korisnika dobio krive mailove s korisničkim imenima i zaporkama. Uf, nek smo i to pregrmili.
Jutro me dočekalo mnogo mirnije. Mogu se konačno početi spremati za Prag u koji letim sutra. Tamo na sajmu knjiga, kao posebni gosti nihovog udruženja nakladnika i knjižara predstavljamo KIS sustav. To je treća zemlja u kojoj su pokazali zanimanje za naš proizvod.
U Bosni smo već počeli s primjenom. U Sloveniji se još dogovaramo, a sa Česima idemo vidjeti kakve su opcije. Odsjedam u Vili Kozlovka. Čim čujem ta njihova imena razvučem osmijeh. Nikako ne razumijem zašto su nam Česi i Bosanci toliko duhoviti čim prozbore, kao da su im jezici osmiješena inačica hrvatskog?

Nedjeljno jutro

Vid dovikuje iz vrtića "daj, jeji, jeji" sve dok ga ne uzmem u krilo i stavim da samnom kuca blog. Nakon malo mira, počne dohvaćati tipkovnicu. Gladan je, čini se. No, dok Katarina ne dovrši kašicu, nema nam druge. Ajd, barem je Eva Marija porasla, pa može gledati tv dok doručkuje i bit na miru.
Sve si mislim, samo još da njega osovimo na noge i sve prednosti života u Krku su naše.
Kad smo se pred tri godine iz Zagreba preselili u Krk svi su se čudili, zavidili nam ili nas smatrali neozbiljnim, možda čak i gubitnicima koji nisu uspjeli u Zagrebu, pa bježe u provinciju.
No, stvari su krenule upravo suprotno. I Katarinin Pontes i moj FV mnogo bolje posluju danas nego prije tri godine. A, nismo se odrekli rada na razini cijele RH, pa i šire. S druge strane, obiteljski život nam je mnogo, mnogo lagodniji. Da ne kažem što to znači kad s nekim pričam poslovno, a ovaj čuje galebove u pozadini i ispostavi se da sjedim na stijenama kraj mora dok dogovaramo posao. Očigledno, vraća mi se i moja sklonost patetici. Što je ipak bolje od zagrebačke tjeskobe.

PS: Koliko sam svoj u nedjelju ujutro vidi se i iz ovog: upravo sam vratio Vida u vrtić, i pitam "Jel gotova kašica?". Katarina kaže, "Ne da je gotova, nego ju je već i pojeo!" Pa di sam ja dotle bio?