Je li to ljeto konačno stiglo?

U Zagrebu se može naći mjesta za parkiranje. Autocesta prema Krku je raskopana. Navale hladnog zraka stalno odgađaju kupanje u moru. Turisti stigli, ali ništa ne troše. Ministarstva odlaze na godišnji, ništa neće raditi do jeseni. Možda je za sve nas tako i bolje.
No, na godišnjim odmorima nisu jedino državni službenici. Dogodi se to ponekad i zdravom razumu. Pred desetak dana u Vjesniku izašla tema dana o Top listama, u kojoj su nas praktički optužili da namještamo top listu za jednog nakladnika. Sve zbog toga što nam se lista razlikuje od one u Pola ure kulture?!
Mudra novinarka nije za shodno našla da bi nas mogla nazvati i pitati kako se ta top lista radi i kako osiguravamo vjerodostojnost podataka, o čemu top lista uopće informira i tako dalje. Ne, ona je mudro zaključila da to što nakladnici prodaju knjige u svojim knjižarama ne može biti dobro za top liste?!
Da, vjerojatno primjećujete da je upućena novinarka propustila tri godine rasprave o problemu nakladnika koji preuzimaju knjižarsko tržište, možda je neinformirana o tome tko danas uopće prodaje knjige u knjižarama, koliko ih se kupuje i da je televizijska top lista bila godinama opće mjesto sprdanja, ali je svejedno hrabro optužila nas koji se već pet godina bez ikakve državne potpore (za razliku od svih drugih u igri, počev od državne televizije koju se zlorabi kako tko želi do medija u kojem sam piše) trudimo doprinijeti transparentnom i zdravijem tržištu knjiga u Hrvatskoj, optužila da radimo upravo suprotno.
Kad sam ju nazvao i zatražio da mi u jednako atraktivnoj formi (to je bio tekst na dvije stranice s mnogo fotografija i velikim naslovom) omogući da ispričam drugu stranu priče, pa makar to bilo u razgovoru u kojem ju pozivam da koliko god želi, zaoštri svoje stavove, ona me pozvala da napišem reagiranje, koje će oni svakako objaviti. Naravno, ubaciti s malim naslovom negdje uz lijevi rub, s drugim spadalima koji nemaju prečeg posla nego piskarati pisma novinama.
No, eto kad ne razumiju dobre stvari koje se događaju, onda barem mogu pisati negativno o onome čega se sjete ili im to netko prišapne, pa makar to ne imalo nikakve veze sa stvarnošću. To je stručnost naših novinara! Najgore u svemu je što se ni ne potrude razumijeti o čemu je riječ, već se brane svojom subjektivnošću. Kad su statistike, ekonomija i matematika u igri, subjektivnost je zasigurno dobrodošla. Zajedno s umjetničkim dojmom. Ostavio bih vam link na tekst, ali ga nema na webu. Barem ga nisam uspio naći na Vjesnikovim stranicama.
Uzgred budi rečeno, iste novine su redovito krale naše vijesti i prenosile ih gotovo doslovno, a na naš prigovor se nisu ni osvrnuli. Vjesbnik je u državnom vlasništvu. Neprofesionalnost i intelektualna krađa u državnoj režiji, odnosno na račun poreznih obveznika. Čudi li se još netko tako nečemu u Hrvatskoj?

Uh, sramote...

Prošlo je dvadeset i tri dana od mog posljednjeg posta. Posljednji sam naslovio s "Konačno, deset minuta za blog!", ovaj ne znam od srama kako nasloviti. No, ako šutim to znači da se mnogo toga zbiva. Nasreću ili nažalost, ne znam. Jer da se ništa ne zbiva, ne bi niočemu imao pisati, ali bih imao vremena pisati?! Da, čini se da u u blogu poduzetnika postoji određeni paradoks.
Nego, jedna stvar me mori već par tjedana i moram ju podijeliti s vama. Jučer je održana nova sjedeljka Radne skupine za reformu politike prema knjizi. Prisutne je dočekalo moje pismo o ostavci koju sam podnio na rad u toj skupini. Neću sad ovdje u detalje o razlozima ostavke, ali će mi ovo poslužiti kao uvod u ono što me uistinu muči.
Naime, već nekoliko tjedana u svojim kolumnama u Bestseleru u Jutarnjem pišem o tome kako se događa katastrofalan pad proizvodnje domaće knjige i kako više nikoga ne treba čuditi pad prodaje, jer bez domaće knjige nema ni prave atrakcije za domaćeg kupca. Prošle godine proizvedeno je čak 18% manje domaćih naslova nego u 2003. Kad sam došao do tih podataka smrznuo sam se. Ali, nije to ono što me najviše čudi. Daleko čudnije mi je to što nikom drugom nije postalo hladno?!
Gdje su sad ta udruženja pisaca, nakladnika, silna nacionalna ministarstva, društva za zaštitu potrošača, družbe hrvatskog zmaja i ini? Sad, kad propada tlo na kojem bismo uopće mogli stvarati društvo znanja i graditi kulturni identitet? S druge strane, medijski djelatnici, nezainteresirano sliježu ramenima. Vijest koja bi trebala biti udarna vijest dnevnika, vijest o katastrofi koja pogađa jednu od središnjih strateških rezervi hrvatske države, daleko je manje važna od vijesti o kolicijama levih i desnih sa srednjima i donjima u Štefankima Krivima!
Eto, tome vam se ja čudim ovih dana i radim svoj posao, gutam pjenu da mi ne izađe na uši.

PS: Možda da taj podatak doturim Gotovini? Pa da ga neki njegov jatak izbaci iz jurećeg automobila?