Kako je lekturu i opremu u prva dva broja nove serije magazina Op.a radio Boris Beck, da bi u iduća dva sveska to radio Milan Pavlinović, dogodila se jedna neobična nedosljednost. Dok smo u prva dva broja sve tekstove pisane na srpskom ostavljali u izvornom obliku, u druga dva broja su tekstovi uglavnom pohrvaćeni, s izuzetkom kolumne Dejana Ilića.
Ja sam te nedosljednosti postao svjestan tek tijekom rada na petom broju, kad me Dejan upozorio da su srpske kritike u trećem broju pohrvaćene te pitao hoće li to tako i nadalje biti.
Opa! Kako se ja tekstovima bavim samo prije opreme, a po primitku s lekture i opreme ih samo proslijeđujem na prijelom, nisam zamjetio što Milan radi. Dogovorili smo se broj dovršiti tako kako je započeto, a kasnije dogovoriti kako dalje.
Još nismo odlučili, iako je posve sigurno da autorske tekstove poput Dejanove kolumne nikad nećemo pohrvatiti.
Problem se javlja kod dužih tekstova, kao što je to bio razgovor s Jasminom Ahmetagić objavljen u ovom broju. Tu zagrizamo u stvarnost:
"Znam da to u svetu izgleda kao jurodivost"
- ajd' da vidim koliko Hrvata razumije ovu rečenicu? (Istina, nije ni Milan to znao pohrvatit pa je i ostala "jurodivost". Ni ja ju nisam shvatio bez telefonskog poziva u Beograd.)
Na što se dvojba svodi?
Argumenti za hrvaćenje tekstova:
1. Argument praktičnosti: Hrvaćenjem teksta nastaju nezamjetne promjene u sadržaju, a nestaje sloj opterećen ideološkim i emocionalnim teretom napumpan iz svakodnevlja i novije povijesti. Tekst se oslobađa za čitanje stvarnog sadržaja, umjesto da odzvanja na fonu predrasuda.
2. Argument jezične politike: Otprilike je jasno što čini hrvatski jezični standard, te je poželjno sve prevoditi na standard u svrhu razvoja i očuvanja osnovnog nacionalnog kulturnog resursa - jezika. Slične razlike postoje i drugdje, pa se redovito prevodi (Skandinavija, Česi/Slovaci ...). Politički čin je odrediti granice kulture koje mogu biti u stvarnosti i dosta zamagljene, ali politika je stvar društvenog ugovora kojem svi podliježemo.
3. Argument redakcije: Tko da lekturira na srpskom? Jedva se dogovorimo za lekturu hrvatskog!
Argumenti protiv hrvaćenja tekstova:
1. Argument osobnog stila: Da, neki ne razumiju poneku frazu, ali razumiju li svi hrvatske dijalekte ili sleng? Pa, to ipak ne prevodimo, već ostavljamo kao osobni stil autora ili govornika.
2. Argument bliskosti: Srpski je toliko sličan da ga gotovo svatko posve razumije i smiješno je što ga se pokušava prevoditi.
Iskreno, ja razumijem i slovenski i makedonski, pa bi ih prevodio za čitatelje Op.a, dok čakavicu i kajkavicu, mnogima jednako nerazumljive, eto, ne bih!
No, sa srpskim još nisam na čistu. Stoga, ne zamjerite ako još nemam čvrstog stava po tom pitanju.
utorak, rujna 19, 2006
srijeda, rujna 13, 2006
Evo nas opet
Polako se Op.a uigrava. Izlazi novi broj, dogovorena su i iduća dva koji izlaze prije Interlibera. Evo naslovnice i sadržaja novog broja.
Sadržaj 5(12) broja Op.a:
3 Nemam klan i ne ne znam šta bih s njim: Mlada i beskompromisna srpska kritičarka Jasmina Ahmetagić govori o nevoljama koje su je snašle prije i nakon objavljivanja knjige u kojoj dekonstruira mit o Miloradu Paviću – jedan od grandioznijih na suvremenoj srpskoj književnoj sceni – ali i o raskoraku između teorije i prakse dominantne postmodernističke kritičke struje, o estradnoj Vedrani Rudan i zapostavljenom Vladanu Dobrivojeviću, o pokidanim literarnim vezama na području bivše države; naposlijetku, i o nekim sasvim osobnim razlozima zbog kojih svoje djelovanje ne upravlja kriterijima socijalnog uspjeha
7 Suradnja nije zgodno pitanje: Tema broja su književni odnosi u regiji – Vedrana Rudan, Borivoj Radaković, Nenad Veličković, Roman Simić, Anđelka Cvijić i drugi komentiraju još uvijek škakljivo pitanje komunikacije knjižnih scena država bivše Jugoslavije
11 Retrovizor: kratki pregled književnih zbivanja i nagrada u kolovozu 2006 - kako se Thomas Pynchon ukazao web-zajednici, zašto su prosvjednici onemogućili snimanje filma po knjizi Monice Ali, kako je Ministarstvo kulture rasporedilo sredstva za otkup i, dakako – što je Günter Grass radio potkraj Drugog svjetskog rata
13 Od obrta do salona: Valerij Jurešić u kolumni S urednikovog bančića tvrdi da krize knjižarstva u Hrvatskoj zapravo nema. Jer nema što biti u krizi. Mala povijest izgubljenih veza sa svjetskim trendovima argumentira tu tezu
15 10 godina: 41 prozni naslov objavljen 1996. u utrci za nagradu koju dodjeljujemo s desetljećem odmaka; u ovom broju pojašnjavamo kojim ćemo parametrima ocijeniti kandidate i kada objaviti pobjednika
16 Top 120 – kolovoz: Pregled najprodavanijih knjiga u najtoplijem mjesecu – ne, Brown još uvijek nije sišao s prvog mjesta
17 WC na kojem se više ne može čitati: Boris Beck u svojoj se kolumni pita: ima li mjesta za umjetnost u svijetu reklama za nešto tako besmisleno i bespotrebno kao što je ženski pisoar?
18 Nekoliko blogodara: Božidar Alajbegović a.k.a. Knjiški moljac u kolumni Moljac u mreži predstavlja književne blogove – u ovom broju piše o Bookaleti, internet – časopisu Poluostrvo, blogu Ognjena Strpića, urednika Biblioteke 42...
21 Umiranje nije poetički čin: Dejan Ilić u kolumni Priče iz tranzicije piše o onome što se dogodi kada je kritičar površan, fraza nadomjestak zdravom razumu, a književnost postaje nadređena životu – u novom broju Sarajevskih sveski novosadska književnica Judita Šlago, kažu, nudi "otvorene, nezavršene i nezavršive romane". Roman je jedan, a autorica je, zapravo, preminula ne dovršivši ga...
22. Chiracov muzej bez imena: Mirjana Banda Pavasović, naša "francuska veza", bavi se novim naslovima posvećenima problematici primitivne umjetnosti, a isprovociranim kontroverzama koje su pratile otvaranje pariškog Muzeja primitivne umjetnosti
24. Sweet home u europskoj svakodnevici između cinquecenta i ottocenta: Miroslav Bertoša piše o monografiji Raffaelle Sarti Živjeti u kući, knjizi koja kroz povijest kreveta, praznog lonca, živežnih namirnica iznosi historiju obiteljskog i privatnog života na europskom selu od 16. do 18. stoljeća, postavljajući ju u interdisciplinarni kontekst novih strujanja zapadnoeuropske historiografije
26. Sloboda u konzervi? Pišući o naslovima biblioteke Click and point - Iznuđivanju Douglasa Rushkoffa i Dobu pristupa Jeremyja Rifkina – Valerij Jurešić primjenjuje uvide njihove lucidne analize hiperkapitalističkog doba na fenomene svijeta knjige. Ukoliko prihvatimo da smo ušli u fazu tržišnog razvoja zasnovanu na kontroli potrošačevog pristupa umjetno kreiranim iskustvima, što to znači za naše čitanje, primjerice, Da Vincijevog koda?
28. Detektivski o ideologijama: Maja Profaca o sretnoj podudarnosti istodobnog objavljivanja dvaju problemski komplementarnih naslova što se bave kompleksnim fenomenima ideologije – kako su ideološke naracije funkcionirale u doba moderne, a kako operiraju danas, u postmodernom svijetu?
30. Četiri prijedloga iz BiH: Dva romana domaćih autora i dva prozna prijevoda nedavno objavljena u susjedstvu predstavlja Mladen Vuković; knjige su mahom tematski vezane za rat u Bosni, no tu je i neobična mješavina fikcije i fakcije koja pripovijeda o kontroverznom filozofu Michelu Foucaultu
32. Povijest, društvo, umjetnost – izlog knjiga: Pregled novih izdanja – Sociologija prava, Dijete, škola, roditelj, Zapisi o arhitekturi, Kronike Boba Dylana, Spomenar, Sebi pod kožu
36. Čitateljske preporuke: Nagradna igra u kojoj čitatelji preporučuju omiljene naslove – u ovom broju riječ je, između ostalih, o Huxleyu, Hesseu, Baretiću...
37. Prizori iz provincijske knjižare: Katarina Mažuran o neobičnim susretima u maloj provincijskoj knjižari - radoznali turisti i pisci koji gostuju na književnom festivalu
38. Tajne zvjezdanog neba: Dario Hrupec zagledao se u zvjezdano ljetno nebo i odlučio čitateljima Op.a ponuditi opširan pregled znanstvene i popularno-znanstvene literature kojoj je upravo nebo inspiracija i tema
40. Znanost, priručnici, slobodno vrijeme – izlog knjiga: Melanom, Primijenjena psihoterapija, Tajne seksualnog govora tijela, Zašto muškarci imaju bradavice, Mentalne mape na poslu, Weekend off dijeta, Hrvatska vina i vinske ceste, Kazneno pravo Europske unije, Gnostička otkrića
46. Djeca, mladi, strip – izlog knjiga: Stribor, Rat cvjetova
49. Katalog novih izdanja: Potpuni pregled svih knjiga objavljenih od prošlog broja Op.a te indeks hrvatskih nakladnika…
60. Čitalište: Čitateljske impresije u mjerama – stihotvorstvu Igora Rajkija podali su se dojmovi o knjigama Ernesta Sabata, Hermana Noordunga, Harlana Cobena… Onaj tko se upusti u pokus / može prekoračiti uvriježeni ukus, / onaj tko eksperimentira / može izaći izvan okvira
62. Sve ono što smo znali o Carveru: Crnogorci su otvorili knjižaru-kafić koji se zove Karver, a Splićani se brzo poveli za njihovim primjerom. Kako bi mogla izgledati tematska ponuda cuge u birtiji koja nosi ime “američkog Čehova” spekulira Bojan Radašinović. I pridomeće: Carvera, dakako, čitati - ali umjereno.
64. Kapljom poezije protiv bijesa svijeta: O zbirci izabranih pjesama Pabla Nerude, tiskanoj povodom obilježavanja stogodišnjice pjesnikova rođenja, piše Ružica Filipović
65. E-mail piscu: Igor Rajki obraća se Amelie Nothomb ne bi li ju upoznao s okružjem statističke demokracije, epigonstva građanstva i neo-analfabetizma kao dozvole za mentalno silovanje…
66. Lađe što plove ususret brodolomu: Roman Víctora Álama de la Rose Godine suše kreće skliskim rubom erotizma i pornografije, piše Jadranka Pintarić
67. Dijalekt kot zajik drugoga reda: Kolumna Kim Cuculić Kartolina z Kvarnera - tema j' kolumne: tretiranje dijalekti va medijimi
68. Književnost – izlog knjiga: Raj zgubleni, Sve što raste mora se sastati, Staljinov anđeo, Rivers of Babylon 2, Igra Go, Sniježnica i tajna lepeza, Pada sjena, I dođe ljubav, Tri lipnja, Gospoda i igrači, Vukovi jedu pse, Martyn Pig
80. Dolje rob ergo snob: Nenad Veličković, gost-kolumnist u ovom broju, piše o onome što se dogodi kada Cosmodjevojka i njen voljeni Cosmoboy odluče poslušati savjet Omiljenog magazina i začiniti svoj seksualni život SM-igricama, a u priču se neočekivano uključi Fjodor Mihajlovič Dostojevski…
Sadržaj 5(12) broja Op.a:
3 Nemam klan i ne ne znam šta bih s njim: Mlada i beskompromisna srpska kritičarka Jasmina Ahmetagić govori o nevoljama koje su je snašle prije i nakon objavljivanja knjige u kojoj dekonstruira mit o Miloradu Paviću – jedan od grandioznijih na suvremenoj srpskoj književnoj sceni – ali i o raskoraku između teorije i prakse dominantne postmodernističke kritičke struje, o estradnoj Vedrani Rudan i zapostavljenom Vladanu Dobrivojeviću, o pokidanim literarnim vezama na području bivše države; naposlijetku, i o nekim sasvim osobnim razlozima zbog kojih svoje djelovanje ne upravlja kriterijima socijalnog uspjeha
7 Suradnja nije zgodno pitanje: Tema broja su književni odnosi u regiji – Vedrana Rudan, Borivoj Radaković, Nenad Veličković, Roman Simić, Anđelka Cvijić i drugi komentiraju još uvijek škakljivo pitanje komunikacije knjižnih scena država bivše Jugoslavije
11 Retrovizor: kratki pregled književnih zbivanja i nagrada u kolovozu 2006 - kako se Thomas Pynchon ukazao web-zajednici, zašto su prosvjednici onemogućili snimanje filma po knjizi Monice Ali, kako je Ministarstvo kulture rasporedilo sredstva za otkup i, dakako – što je Günter Grass radio potkraj Drugog svjetskog rata
13 Od obrta do salona: Valerij Jurešić u kolumni S urednikovog bančića tvrdi da krize knjižarstva u Hrvatskoj zapravo nema. Jer nema što biti u krizi. Mala povijest izgubljenih veza sa svjetskim trendovima argumentira tu tezu
15 10 godina: 41 prozni naslov objavljen 1996. u utrci za nagradu koju dodjeljujemo s desetljećem odmaka; u ovom broju pojašnjavamo kojim ćemo parametrima ocijeniti kandidate i kada objaviti pobjednika
16 Top 120 – kolovoz: Pregled najprodavanijih knjiga u najtoplijem mjesecu – ne, Brown još uvijek nije sišao s prvog mjesta
17 WC na kojem se više ne može čitati: Boris Beck u svojoj se kolumni pita: ima li mjesta za umjetnost u svijetu reklama za nešto tako besmisleno i bespotrebno kao što je ženski pisoar?
18 Nekoliko blogodara: Božidar Alajbegović a.k.a. Knjiški moljac u kolumni Moljac u mreži predstavlja književne blogove – u ovom broju piše o Bookaleti, internet – časopisu Poluostrvo, blogu Ognjena Strpića, urednika Biblioteke 42...
21 Umiranje nije poetički čin: Dejan Ilić u kolumni Priče iz tranzicije piše o onome što se dogodi kada je kritičar površan, fraza nadomjestak zdravom razumu, a književnost postaje nadređena životu – u novom broju Sarajevskih sveski novosadska književnica Judita Šlago, kažu, nudi "otvorene, nezavršene i nezavršive romane". Roman je jedan, a autorica je, zapravo, preminula ne dovršivši ga...
22. Chiracov muzej bez imena: Mirjana Banda Pavasović, naša "francuska veza", bavi se novim naslovima posvećenima problematici primitivne umjetnosti, a isprovociranim kontroverzama koje su pratile otvaranje pariškog Muzeja primitivne umjetnosti
24. Sweet home u europskoj svakodnevici između cinquecenta i ottocenta: Miroslav Bertoša piše o monografiji Raffaelle Sarti Živjeti u kući, knjizi koja kroz povijest kreveta, praznog lonca, živežnih namirnica iznosi historiju obiteljskog i privatnog života na europskom selu od 16. do 18. stoljeća, postavljajući ju u interdisciplinarni kontekst novih strujanja zapadnoeuropske historiografije
26. Sloboda u konzervi? Pišući o naslovima biblioteke Click and point - Iznuđivanju Douglasa Rushkoffa i Dobu pristupa Jeremyja Rifkina – Valerij Jurešić primjenjuje uvide njihove lucidne analize hiperkapitalističkog doba na fenomene svijeta knjige. Ukoliko prihvatimo da smo ušli u fazu tržišnog razvoja zasnovanu na kontroli potrošačevog pristupa umjetno kreiranim iskustvima, što to znači za naše čitanje, primjerice, Da Vincijevog koda?
28. Detektivski o ideologijama: Maja Profaca o sretnoj podudarnosti istodobnog objavljivanja dvaju problemski komplementarnih naslova što se bave kompleksnim fenomenima ideologije – kako su ideološke naracije funkcionirale u doba moderne, a kako operiraju danas, u postmodernom svijetu?
30. Četiri prijedloga iz BiH: Dva romana domaćih autora i dva prozna prijevoda nedavno objavljena u susjedstvu predstavlja Mladen Vuković; knjige su mahom tematski vezane za rat u Bosni, no tu je i neobična mješavina fikcije i fakcije koja pripovijeda o kontroverznom filozofu Michelu Foucaultu
32. Povijest, društvo, umjetnost – izlog knjiga: Pregled novih izdanja – Sociologija prava, Dijete, škola, roditelj, Zapisi o arhitekturi, Kronike Boba Dylana, Spomenar, Sebi pod kožu
36. Čitateljske preporuke: Nagradna igra u kojoj čitatelji preporučuju omiljene naslove – u ovom broju riječ je, između ostalih, o Huxleyu, Hesseu, Baretiću...
37. Prizori iz provincijske knjižare: Katarina Mažuran o neobičnim susretima u maloj provincijskoj knjižari - radoznali turisti i pisci koji gostuju na književnom festivalu
38. Tajne zvjezdanog neba: Dario Hrupec zagledao se u zvjezdano ljetno nebo i odlučio čitateljima Op.a ponuditi opširan pregled znanstvene i popularno-znanstvene literature kojoj je upravo nebo inspiracija i tema
40. Znanost, priručnici, slobodno vrijeme – izlog knjiga: Melanom, Primijenjena psihoterapija, Tajne seksualnog govora tijela, Zašto muškarci imaju bradavice, Mentalne mape na poslu, Weekend off dijeta, Hrvatska vina i vinske ceste, Kazneno pravo Europske unije, Gnostička otkrića
46. Djeca, mladi, strip – izlog knjiga: Stribor, Rat cvjetova
49. Katalog novih izdanja: Potpuni pregled svih knjiga objavljenih od prošlog broja Op.a te indeks hrvatskih nakladnika…
60. Čitalište: Čitateljske impresije u mjerama – stihotvorstvu Igora Rajkija podali su se dojmovi o knjigama Ernesta Sabata, Hermana Noordunga, Harlana Cobena… Onaj tko se upusti u pokus / može prekoračiti uvriježeni ukus, / onaj tko eksperimentira / može izaći izvan okvira
62. Sve ono što smo znali o Carveru: Crnogorci su otvorili knjižaru-kafić koji se zove Karver, a Splićani se brzo poveli za njihovim primjerom. Kako bi mogla izgledati tematska ponuda cuge u birtiji koja nosi ime “američkog Čehova” spekulira Bojan Radašinović. I pridomeće: Carvera, dakako, čitati - ali umjereno.
64. Kapljom poezije protiv bijesa svijeta: O zbirci izabranih pjesama Pabla Nerude, tiskanoj povodom obilježavanja stogodišnjice pjesnikova rođenja, piše Ružica Filipović
65. E-mail piscu: Igor Rajki obraća se Amelie Nothomb ne bi li ju upoznao s okružjem statističke demokracije, epigonstva građanstva i neo-analfabetizma kao dozvole za mentalno silovanje…
66. Lađe što plove ususret brodolomu: Roman Víctora Álama de la Rose Godine suše kreće skliskim rubom erotizma i pornografije, piše Jadranka Pintarić
67. Dijalekt kot zajik drugoga reda: Kolumna Kim Cuculić Kartolina z Kvarnera - tema j' kolumne: tretiranje dijalekti va medijimi
68. Književnost – izlog knjiga: Raj zgubleni, Sve što raste mora se sastati, Staljinov anđeo, Rivers of Babylon 2, Igra Go, Sniježnica i tajna lepeza, Pada sjena, I dođe ljubav, Tri lipnja, Gospoda i igrači, Vukovi jedu pse, Martyn Pig
80. Dolje rob ergo snob: Nenad Veličković, gost-kolumnist u ovom broju, piše o onome što se dogodi kada Cosmodjevojka i njen voljeni Cosmoboy odluče poslušati savjet Omiljenog magazina i začiniti svoj seksualni život SM-igricama, a u priču se neočekivano uključi Fjodor Mihajlovič Dostojevski…
četvrtak, kolovoza 03, 2006
Op.a je "drugorazredna sprdnja" na putu ozbiljnim medijima
Da, to je zaključak današnjeg dana. Zvali su nas sa svih strana Hrvatske i javljali nam da Op.a nije stigla na kioske. Kad sam tek poslije podneva stigao do ljudi u Tisku i pitao ih koji se vrag događa doznao sam slijedeće:
- Op.a je uredno predana na vrijeme i sa odgovarajućom dokumentacijom za distribuciju u srijedu 2.8. i trebala je biti distribuirana danas
- No, to nije dovoljno u ovoj zemlji krizantema. Naime, Večernjak i EPH imaju posebna izdanja povodom godišnjice Oluje. Pa su zatrpali kamione svojim robusnim izdanjima i "drugorazredni listovi" poput Op.a NISU IŠLI u distribuciju, a ni neće sve do PONEDJELJKA - 7.8.
- Upitao sam ih jesu li oni svjesni da krše ugovor? Da, svjesni su i ispričavaju se zbog toga, ali to je viša sila.
- Viša sila znači da su Večernjak i EPH suvlasnici Tiska.
Eto, i ja sam bio u Oluji, pa se sad veselim kako je oslobađanje Hrvatske poslužilo kao dodatna prilika velikima da zatiru malene. Super mi je - "mozak van da skoči"!
Pred mjesec dana je Viktor Ivančić u Feralu napisao izvrstan tekst o sprezi gospodarskih političkih i medijskih krugova koja spiralno odvaja sve drugačije i malene od središnjih tokova novca i zanimanja društva. Evo, ovo je samo još jedan dokaz kako se to odvija. "Kršenje ugovora? Ispričavamo se, moralo se."
A što bi se dogodilo kad bi ih tužili? Želimo li sukob s tvrtkom koja drži monopol u distribuciji magazina? Ne znam ni sam, koliko to sve ima smisla. Čitateljima Op.a, pak, preporučam da se pretplate, izbjegnu ove gadarije i pokupe poklone koje stalno dajemo pretplatnicima. Barem to funkcionira, dok ekipa ne uzme i HP pod svoje.
- Op.a je uredno predana na vrijeme i sa odgovarajućom dokumentacijom za distribuciju u srijedu 2.8. i trebala je biti distribuirana danas
- No, to nije dovoljno u ovoj zemlji krizantema. Naime, Večernjak i EPH imaju posebna izdanja povodom godišnjice Oluje. Pa su zatrpali kamione svojim robusnim izdanjima i "drugorazredni listovi" poput Op.a NISU IŠLI u distribuciju, a ni neće sve do PONEDJELJKA - 7.8.
- Upitao sam ih jesu li oni svjesni da krše ugovor? Da, svjesni su i ispričavaju se zbog toga, ali to je viša sila.
- Viša sila znači da su Večernjak i EPH suvlasnici Tiska.
Eto, i ja sam bio u Oluji, pa se sad veselim kako je oslobađanje Hrvatske poslužilo kao dodatna prilika velikima da zatiru malene. Super mi je - "mozak van da skoči"!
Pred mjesec dana je Viktor Ivančić u Feralu napisao izvrstan tekst o sprezi gospodarskih političkih i medijskih krugova koja spiralno odvaja sve drugačije i malene od središnjih tokova novca i zanimanja društva. Evo, ovo je samo još jedan dokaz kako se to odvija. "Kršenje ugovora? Ispričavamo se, moralo se."
A što bi se dogodilo kad bi ih tužili? Želimo li sukob s tvrtkom koja drži monopol u distribuciji magazina? Ne znam ni sam, koliko to sve ima smisla. Čitateljima Op.a, pak, preporučam da se pretplate, izbjegnu ove gadarije i pokupe poklone koje stalno dajemo pretplatnicima. Barem to funkcionira, dok ekipa ne uzme i HP pod svoje.
ponedjeljak, srpnja 31, 2006
Nova Op.a na kioscima od četvrtka
Eto, konačno da se ponovo javim. Imali smo puno posla oko ove Op.a. No, konalčno, sve je riješeno, znamo da smo osigurali još šest brojeva do kraja godine i smirili smo ritam izlaženja.
Ovaj broj je na kioscima u četvrtak 3.8., a idući izlazi 1.9.
Evo sadržaja broja:
2. Ne postoje opscena djela, ali postoje retardirane civilizacije: Razgovor s Milkom Valentom, nestašnim dečkom hrvatske književne scene, piscem koji usprkos svim hrvatskim normama opstaje samo od pisanja i bez podilaženja javnom ukusu
6. Možemo li gore? Kad već ne ide na bolje?!: Proteklih tjedana bučno se i raznoglasno zborilo o stanju knjige u Hrvatskoj, o propustima Ministarstva kulture, o neučinkovitosti zajednice nakladnika i knjižara, o komercijalnoj i društveno korisnoj knjizi...
10. I odabrat će za vas?!: Valerij Jurešić u kolumni S urednikovog bančića piše o jedinstvenoj neponovljivosti izbora, ali o mogućnosti da to mašina napravi za vas?
11. Retrovizor: Kratki pregled najzanimljivijih knjižnih zbivanja i književnih nagrada u svibnju i lipnju 2006.
14. 10 godina: Nastavlja se izbor najbolje prozne knjige iz 1996.-e. Donosimo dio kritičkih ogleda iz tog vremena.
15. Male gorke kriškice: Bacili smo pogled na dva tiha skandala hrvatskog tržišta knjiga: udžbenike i neplaćanja.
16. i 18. Top 120: Pregled najprodavanijih knjiga u svibnju i lipnju 2006.-e
20. 'Imamo knjižaru o kojoj smo dugo sanjali': Boris Runjić oknjižari koju su otvorili u Zagrebu – pilot knjižari novog sustava informacijske potpore knjižarstvu
22. Tko se bloga laća: Božidar Alajbegović piše o blogovima koji zaslužuju ukoričenje.
23. Slavni kustos traži srpskog nobelovca, a Bukowski je uskrsnuo: Dejan Ilić u kolumni Knjiga u tranziciji u dvije slike prikazuje svu bijedu provincijalizacije kultura
24. Prozom protiv rasizma: Mirjana Banda Pavasović iz Pariza o problemima emigracije i dvostruke kulture.
26. Izazov srpskoj kritici: Nebojša Marić o suvremenoj srpskoj esejistici.
27. Iz zakona izbija život: Miroslav Bertoša o knjizi srednjovjekovnih zakona.
28. Iz mraka i sjene: Boris Postnikov o Aralici i FAK-u.
30. Povijest, društvo, umjetnost: Fudbal, Mozaik, Na crnim listama, Na vrelima hrvatske povijesti, Povijesna geografija Kosova, Pitanje krivnje, Kako ga je priroda stvorila, Kenjaža, Zašto baš ja?
35. Čitateljske preporuke: Što je dobro, neka traje. Pa, tako i naša nagradna igra za najuvjerljivije preporuke.
36. Prečaci do crvotočine: Dario Hrupec o crnim rupama, vanzemaljcima, ama svemu što ima kakve veze s hiperprostorom.
38 Znanost, priručnici, slobodno vrijeme: Razgovor s Vesnom Kaluđer, mogu li krave silaziti niz stube, Alergije, Adamovo prokletstvo
42 Duga Puška - najrealniji lik u povijesti stripa: Milan Pavlinović objašnjava zašto je baš Ken Parker toliko važan za oživljavanje hrvatskog tržišta knjiga.
44 Djeca, mladi, strip: Kako živim sada, Arthur i Minimejci, Srce od tinte, novo kolo Stribor biblioteke
47 Katalog novih izdanja: Što je sve izašlo od prošle Op.a...
57 Sezona: Katarina Mažuran u Prizorima iz provincijske knjižare objašnjava posebnosti ljeta koje je preimenovano i preoblikovano u Sezonu.
58 Putnicima kroz vrijeme da se zabave, a ne prosipaju sjeme: Igor Rajki vas kovitlacom proturječne poezije vodi u razgledanje neki njemu dragih novih naslova.
60 Oprez - Carver na putu: Boris Beck povodom izlaska Carverovih zbirki razmatra opetovano vezivanje nekih mlađih hrvatskih pisaca uz Carverovu poetiku.
62 Antijunak, žena bez identiteta i svašta po malo: Pregled novijih proznih uradaka iz Srbije.
64 Dosadni kičeraj i igra žabice: Bojan Radašinović o poeziji Alke Vuice i Delimira Rešickog.
66 Vizije budućnosti Briana Aldissa: Irena Rašeta o velikanu ZF-a.
67 E-mail piscu: ”Pomoći ću ti da ne zaspiš, na trenutak!” - tako počinje pismo Chucku Palahniuku
68 Kako spasit zajik od loše literature?: Kim Cuculić šalje novu Kartolinu z Kvarnera – o čakavici i porivu da se na njoj piše, i objavljuje, što je još gore, pa makar i loše.
69 Književnost: Svil, Oceanmore, Filmske priče, Knjižareva smrt, Kornatske priče, Kod Alberta, Gilead, Pobuna bolesnih, Odakle zovem, Svi mi, Slijepac iz Sevilje, Posljednji dani panka, Dnevnik besposličara, Istanbul, Francuska oporuka, Polarna svjetlost, Devet spomenika, Fotografija, Zamalek, Slučaj Courrier, Memoari jedne gejše, Klub čitatelja Jane Austen
80 Fotografije u novčanicima: Gost-kolumnist Ivica Prtenjača – O detaljima kojih se sjećamo, koji nas čine.
Ovaj broj je na kioscima u četvrtak 3.8., a idući izlazi 1.9.
Evo sadržaja broja:
2. Ne postoje opscena djela, ali postoje retardirane civilizacije: Razgovor s Milkom Valentom, nestašnim dečkom hrvatske književne scene, piscem koji usprkos svim hrvatskim normama opstaje samo od pisanja i bez podilaženja javnom ukusu
6. Možemo li gore? Kad već ne ide na bolje?!: Proteklih tjedana bučno se i raznoglasno zborilo o stanju knjige u Hrvatskoj, o propustima Ministarstva kulture, o neučinkovitosti zajednice nakladnika i knjižara, o komercijalnoj i društveno korisnoj knjizi...
10. I odabrat će za vas?!: Valerij Jurešić u kolumni S urednikovog bančića piše o jedinstvenoj neponovljivosti izbora, ali o mogućnosti da to mašina napravi za vas?
11. Retrovizor: Kratki pregled najzanimljivijih knjižnih zbivanja i književnih nagrada u svibnju i lipnju 2006.
14. 10 godina: Nastavlja se izbor najbolje prozne knjige iz 1996.-e. Donosimo dio kritičkih ogleda iz tog vremena.
15. Male gorke kriškice: Bacili smo pogled na dva tiha skandala hrvatskog tržišta knjiga: udžbenike i neplaćanja.
16. i 18. Top 120: Pregled najprodavanijih knjiga u svibnju i lipnju 2006.-e
20. 'Imamo knjižaru o kojoj smo dugo sanjali': Boris Runjić oknjižari koju su otvorili u Zagrebu – pilot knjižari novog sustava informacijske potpore knjižarstvu
22. Tko se bloga laća: Božidar Alajbegović piše o blogovima koji zaslužuju ukoričenje.
23. Slavni kustos traži srpskog nobelovca, a Bukowski je uskrsnuo: Dejan Ilić u kolumni Knjiga u tranziciji u dvije slike prikazuje svu bijedu provincijalizacije kultura
24. Prozom protiv rasizma: Mirjana Banda Pavasović iz Pariza o problemima emigracije i dvostruke kulture.
26. Izazov srpskoj kritici: Nebojša Marić o suvremenoj srpskoj esejistici.
27. Iz zakona izbija život: Miroslav Bertoša o knjizi srednjovjekovnih zakona.
28. Iz mraka i sjene: Boris Postnikov o Aralici i FAK-u.
30. Povijest, društvo, umjetnost: Fudbal, Mozaik, Na crnim listama, Na vrelima hrvatske povijesti, Povijesna geografija Kosova, Pitanje krivnje, Kako ga je priroda stvorila, Kenjaža, Zašto baš ja?
35. Čitateljske preporuke: Što je dobro, neka traje. Pa, tako i naša nagradna igra za najuvjerljivije preporuke.
36. Prečaci do crvotočine: Dario Hrupec o crnim rupama, vanzemaljcima, ama svemu što ima kakve veze s hiperprostorom.
38 Znanost, priručnici, slobodno vrijeme: Razgovor s Vesnom Kaluđer, mogu li krave silaziti niz stube, Alergije, Adamovo prokletstvo
42 Duga Puška - najrealniji lik u povijesti stripa: Milan Pavlinović objašnjava zašto je baš Ken Parker toliko važan za oživljavanje hrvatskog tržišta knjiga.
44 Djeca, mladi, strip: Kako živim sada, Arthur i Minimejci, Srce od tinte, novo kolo Stribor biblioteke
47 Katalog novih izdanja: Što je sve izašlo od prošle Op.a...
57 Sezona: Katarina Mažuran u Prizorima iz provincijske knjižare objašnjava posebnosti ljeta koje je preimenovano i preoblikovano u Sezonu.
58 Putnicima kroz vrijeme da se zabave, a ne prosipaju sjeme: Igor Rajki vas kovitlacom proturječne poezije vodi u razgledanje neki njemu dragih novih naslova.
60 Oprez - Carver na putu: Boris Beck povodom izlaska Carverovih zbirki razmatra opetovano vezivanje nekih mlađih hrvatskih pisaca uz Carverovu poetiku.
62 Antijunak, žena bez identiteta i svašta po malo: Pregled novijih proznih uradaka iz Srbije.
64 Dosadni kičeraj i igra žabice: Bojan Radašinović o poeziji Alke Vuice i Delimira Rešickog.
66 Vizije budućnosti Briana Aldissa: Irena Rašeta o velikanu ZF-a.
67 E-mail piscu: ”Pomoći ću ti da ne zaspiš, na trenutak!” - tako počinje pismo Chucku Palahniuku
68 Kako spasit zajik od loše literature?: Kim Cuculić šalje novu Kartolinu z Kvarnera – o čakavici i porivu da se na njoj piše, i objavljuje, što je još gore, pa makar i loše.
69 Književnost: Svil, Oceanmore, Filmske priče, Knjižareva smrt, Kornatske priče, Kod Alberta, Gilead, Pobuna bolesnih, Odakle zovem, Svi mi, Slijepac iz Sevilje, Posljednji dani panka, Dnevnik besposličara, Istanbul, Francuska oporuka, Polarna svjetlost, Devet spomenika, Fotografija, Zamalek, Slučaj Courrier, Memoari jedne gejše, Klub čitatelja Jane Austen
80 Fotografije u novčanicima: Gost-kolumnist Ivica Prtenjača – O detaljima kojih se sjećamo, koji nas čine.
ponedjeljak, lipnja 12, 2006
Kud roni ovaj brod?
Pred sat vremena sam se vratio s okruglog stola u Ministarstvu kulture povodom prijedloga Uredbe o jedinstvenoj cijeni knjige. Uh.
Ne sjećam se kad mi se zadnji put dogodilo da nakon okruglog stola nemam snage ni za par minuta neformalnih razgovora koji probruje među sudionicima nakon tri sata napornog sjedenja i slušanja. Pokupio sam stvari i tmurno odšetao. Ne razumijem. To je valjda to. Ne razumijem i gotovo. Kao da ne sjedimo za istim stolom i ne razgovaramo o istim stvarima.
Zapravo, sjećam se, bilo ej to nakon jednog takvog sastanka kod Vujića, ondašnjeg ministra kulture. Sjedili Vujić, Čegec, Mićanović, Ljevak, Maleš, ja i govorili jedan kroz drugoga. Izašao sam iscrpljen i zbunjen. Naravno, ništa od onoga što su ti ljudi tada izgovorili i najavili nisu napravili. Sama "laž i mimikrija"!
Tako i sad. Velike riječi, navodno se mjesecima na nečemu naporno radilo da bi se isčeprkalo loše modificiran prijevod neprimjenjive slovenske uredbe.
Sve naopako:
Umjesto da na takvim uredbama rade plaćeni profesionalci i pravnici, na temelju zahtjeva i dogovora nakladnika i knjižara, to se radi volonterski s poluinformacijama na raspolaganju, na sastancima koji se izvršnim direktorima otimaju od radnog vremena.
Ministarstvo bi i ovce i novce, i da nakladnici budu tržišno sposobno i da ih kontrolira. Nakladnici bi da ih se na tržišu zaštiti, ali da imaju slobodu ulagati kako hoće i u što hoće. Drugih sudionika u razgovoru nema. Knjižari su tek fikus, jer nemaju nikakvu snagu ni utjecaj, knjižničari su ionako dobro uhljebljeni, a i nakladnici ih mazno obilaze.
Brod tone, miševi cijuču, ali nitko ne čepi rupu. Najgore od svega je što ni u Ministarstvu, ni u cehovskim udrugama ne razumiju gdje im se nalazi rupa. Sjećam se one Saganove demonstracije kako dvodimenzionalan krug ne razumije treću dimenziju, jer ju jednostavno ne vidi. Točno tako. Hrvatski nakladnici i ministarstvo kulture (knjižare ionako nitko ništa ne pita) imaju mrenu na očima i ne vide dalje od svojih kratkoročnih interesa. Za nakladnike je to osigurati što bolju državnu potporu za svoje poslovanje (što itekako uključuje izravne financijske injekcije), a za Ministarstvo kulture je interes prizemno i otužno jednostavan - samo da izgleda da su nešto dobro napravili. Uf.
I tako se miševi guraju na vrhu dimnjaka, gdje još paljevina grije, a brod ...
"Dotovo, nema više" kaže moj dvogodišnji sin.
Ne sjećam se kad mi se zadnji put dogodilo da nakon okruglog stola nemam snage ni za par minuta neformalnih razgovora koji probruje među sudionicima nakon tri sata napornog sjedenja i slušanja. Pokupio sam stvari i tmurno odšetao. Ne razumijem. To je valjda to. Ne razumijem i gotovo. Kao da ne sjedimo za istim stolom i ne razgovaramo o istim stvarima.
Zapravo, sjećam se, bilo ej to nakon jednog takvog sastanka kod Vujića, ondašnjeg ministra kulture. Sjedili Vujić, Čegec, Mićanović, Ljevak, Maleš, ja i govorili jedan kroz drugoga. Izašao sam iscrpljen i zbunjen. Naravno, ništa od onoga što su ti ljudi tada izgovorili i najavili nisu napravili. Sama "laž i mimikrija"!
Tako i sad. Velike riječi, navodno se mjesecima na nečemu naporno radilo da bi se isčeprkalo loše modificiran prijevod neprimjenjive slovenske uredbe.
Sve naopako:
Umjesto da na takvim uredbama rade plaćeni profesionalci i pravnici, na temelju zahtjeva i dogovora nakladnika i knjižara, to se radi volonterski s poluinformacijama na raspolaganju, na sastancima koji se izvršnim direktorima otimaju od radnog vremena.
Ministarstvo bi i ovce i novce, i da nakladnici budu tržišno sposobno i da ih kontrolira. Nakladnici bi da ih se na tržišu zaštiti, ali da imaju slobodu ulagati kako hoće i u što hoće. Drugih sudionika u razgovoru nema. Knjižari su tek fikus, jer nemaju nikakvu snagu ni utjecaj, knjižničari su ionako dobro uhljebljeni, a i nakladnici ih mazno obilaze.
Brod tone, miševi cijuču, ali nitko ne čepi rupu. Najgore od svega je što ni u Ministarstvu, ni u cehovskim udrugama ne razumiju gdje im se nalazi rupa. Sjećam se one Saganove demonstracije kako dvodimenzionalan krug ne razumije treću dimenziju, jer ju jednostavno ne vidi. Točno tako. Hrvatski nakladnici i ministarstvo kulture (knjižare ionako nitko ništa ne pita) imaju mrenu na očima i ne vide dalje od svojih kratkoročnih interesa. Za nakladnike je to osigurati što bolju državnu potporu za svoje poslovanje (što itekako uključuje izravne financijske injekcije), a za Ministarstvo kulture je interes prizemno i otužno jednostavan - samo da izgleda da su nešto dobro napravili. Uf.
I tako se miševi guraju na vrhu dimnjaka, gdje još paljevina grije, a brod ...
"Dotovo, nema više" kaže moj dvogodišnji sin.
petak, svibnja 26, 2006
Ponešto o blogu, blogerima i blogosferi...
S čime usporediti iskustvo čitanja blogova i blogerskih komentara? Možda s nepredvidivim televizijskim programom gde usred dječje emisije možete naletjeti na eksplicitni pornografski prizor, unutar dosadnog govora prepoznati sočan trač, među općim informacijama pročitati grubu klevetu?
Raduje me ta nepredvidivost, makar često bila zamorna, uznemirujuća, pa i dosadna. Mnogi su već ukazali na taj podrivajući nesputani karakter on-line medija.
No, čini mi se da je to sve tek neka prolazna kaotična faza u kojoj ja ne mogu prepoznati snagu za stvaranje pravog medija. Blog i blogeri su tek ekscesno informatori, slučajem i srećom. Ne zbog toga što se time bave.
Odatle, snaga bloga, čini mi se, leži u brzoj komunikaciji unutar zajednice i spremnosti da se povinuje drugačijim normama privatnosti, no što je to slučaj u svakodnevnom životu, onom koji nije prikopčan na žicu. Tako iz brojnih izvora nastaje prilična količina zanimljivih priloga, kao u nekom ogromnom svratištu u kojem svi posjetitelji imaju nevjerojatno velike uši.
Uznemiruje me, pritom, ta sklonost površnom, olako izrečenom i skarednom govoru zakrivenom anonimnošću. Primjerice, o meni se na webu uistinu mogu naći već kojekakve gluposti, optužbe i psovke, uglavnom utemeljene u posvemašnjoj gluposti i zloći. Naravno, stotine drugih prošli su još gore. Pa ipak, ne možeš ne primijetiti da svi ti iskazi dolaze od anonimnih, zakrivenih. Ovih dana sam kod Knjigoljuba uspio izmusti ispriku za lažnu optužbu, ali ne da mi se bavit svim tim glupostima na koje nailazim. Ali, ima li to uopće i smisla, kad je to način na koji ta zona djeluje? Površno, lažno, kao tračersko i zlobno, zamiješano je u isto tijesto s iskrenim, nadahnutim i neposrednim, samo što nikad ne znaš u što zagrizaš.
To mi je, vjerojatno, najuzbudljivije u promatranju blogerske scene, kako se društvene norme iznova rađaju u zajednici koju ne mogu prepoznati ni u čem sličnom u povijesti.
Nova Op.a će na kioske 2.6.
Raduje me ta nepredvidivost, makar često bila zamorna, uznemirujuća, pa i dosadna. Mnogi su već ukazali na taj podrivajući nesputani karakter on-line medija.
No, čini mi se da je to sve tek neka prolazna kaotična faza u kojoj ja ne mogu prepoznati snagu za stvaranje pravog medija. Blog i blogeri su tek ekscesno informatori, slučajem i srećom. Ne zbog toga što se time bave.
Odatle, snaga bloga, čini mi se, leži u brzoj komunikaciji unutar zajednice i spremnosti da se povinuje drugačijim normama privatnosti, no što je to slučaj u svakodnevnom životu, onom koji nije prikopčan na žicu. Tako iz brojnih izvora nastaje prilična količina zanimljivih priloga, kao u nekom ogromnom svratištu u kojem svi posjetitelji imaju nevjerojatno velike uši.
Uznemiruje me, pritom, ta sklonost površnom, olako izrečenom i skarednom govoru zakrivenom anonimnošću. Primjerice, o meni se na webu uistinu mogu naći već kojekakve gluposti, optužbe i psovke, uglavnom utemeljene u posvemašnjoj gluposti i zloći. Naravno, stotine drugih prošli su još gore. Pa ipak, ne možeš ne primijetiti da svi ti iskazi dolaze od anonimnih, zakrivenih. Ovih dana sam kod Knjigoljuba uspio izmusti ispriku za lažnu optužbu, ali ne da mi se bavit svim tim glupostima na koje nailazim. Ali, ima li to uopće i smisla, kad je to način na koji ta zona djeluje? Površno, lažno, kao tračersko i zlobno, zamiješano je u isto tijesto s iskrenim, nadahnutim i neposrednim, samo što nikad ne znaš u što zagrizaš.
To mi je, vjerojatno, najuzbudljivije u promatranju blogerske scene, kako se društvene norme iznova rađaju u zajednici koju ne mogu prepoznati ni u čem sličnom u povijesti.
Nova Op.a će na kioske 2.6.
srijeda, svibnja 24, 2006
Ima mnogo većih stvari u životu
Nisam se javljao dvadesetak dana, u velikom smo poslu. Uvijek je drugi broj najteži. Sad smo ga skoro završili. Drugog lipnja će biti na kioscima. Već smo počeli raditi i na trećem broju. Izvještavat ću vas još o drugom broju na ovom mjestu.
Nego, nešto mnogo važnije je razlog ovom postu. U subotu sam se probudio s temperaturom sav slomljen od nekakve viroze. To su roditeljske brige, kćer nastupa na vrtićkoj olimpijadi Primorsko Goranske županije, kao najbrža bodulka, a tata se budi sav slomljen i u košmaru.
Počelo je na Kantridi oko deset i po. Prvo je nastupila u četvrtfinalu. Sve ih je na pedeset metara ostavila za četiri metra. Skakao sam od sreće. Sve je napravila kako smo vježbali.
U polufinalu smo se bojali malih Crikveničanki, svake godine su odlične. Ostavila ih je sve za dva metra. To sam uspio i snimit kraj ciljne linije. Imam snimljen dokaz da je šest i pol godišnjoj curici korak u završnici dug čak 1,6 metra. To je dosta više od njezine visine.
U finalu je bilo gadno. Zakasnila je na startu, stigla do kraja cure koje su trčale u njoj susjednim stazama, ali je mala Grobničanka u prvoj stazi bila brza ko zec i pobjegla joj za skoro metar.
Tako smo se vratili s osvojenim srebrom. Na državno prvenstvo u Varždin ne idemo jer ide samo najuspješniji vrtić, a to su treći put za redom Crikveničani.
Još je jedna individualna medalja došla u našu kuću, jer je Stella, kćer mog brata uzela broncu u skoku s mjesta. I to su sve individualne medalje koje su uzela bodulska djeca. Najveću radost su nam priredili mali Puntari koji su uzeli zlato na nogometnom turniru. Za klasu su bili bolji od svih. U finalu su Rijeku tukli 3:0. Nisu primili gola u četiri utakmice.
Evo gdje Eva Marija prima medalju od neke ljepotice, pred dvije televizijske kamere i nekoliko reportera, a tata čubi na tribinama sa slabim objektivom.
Nego, nešto mnogo važnije je razlog ovom postu. U subotu sam se probudio s temperaturom sav slomljen od nekakve viroze. To su roditeljske brige, kćer nastupa na vrtićkoj olimpijadi Primorsko Goranske županije, kao najbrža bodulka, a tata se budi sav slomljen i u košmaru.
Počelo je na Kantridi oko deset i po. Prvo je nastupila u četvrtfinalu. Sve ih je na pedeset metara ostavila za četiri metra. Skakao sam od sreće. Sve je napravila kako smo vježbali.
U polufinalu smo se bojali malih Crikveničanki, svake godine su odlične. Ostavila ih je sve za dva metra. To sam uspio i snimit kraj ciljne linije. Imam snimljen dokaz da je šest i pol godišnjoj curici korak u završnici dug čak 1,6 metra. To je dosta više od njezine visine.
U finalu je bilo gadno. Zakasnila je na startu, stigla do kraja cure koje su trčale u njoj susjednim stazama, ali je mala Grobničanka u prvoj stazi bila brza ko zec i pobjegla joj za skoro metar.
Tako smo se vratili s osvojenim srebrom. Na državno prvenstvo u Varždin ne idemo jer ide samo najuspješniji vrtić, a to su treći put za redom Crikveničani.
Još je jedna individualna medalja došla u našu kuću, jer je Stella, kćer mog brata uzela broncu u skoku s mjesta. I to su sve individualne medalje koje su uzela bodulska djeca. Najveću radost su nam priredili mali Puntari koji su uzeli zlato na nogometnom turniru. Za klasu su bili bolji od svih. U finalu su Rijeku tukli 3:0. Nisu primili gola u četiri utakmice.
Evo gdje Eva Marija prima medalju od neke ljepotice, pred dvije televizijske kamere i nekoliko reportera, a tata čubi na tribinama sa slabim objektivom.
utorak, svibnja 02, 2006
Op.a nema, pa nema
Javljaju nam se posljednjih dana zainteresirani, traže Op.a po kioscima i ne pronalaze ga.
Ne znam bi li se prije radovao što ima ljudi koji žele kupiti Op.a ili bi tugovao zbog toga što im je to toliko teško izvesti.
Malo sam provjerio stanje stvari i mogu vam prenijeti slijedeće:
- Op.a je uistinu rasprodana na ponekom kiosku
- No, najčešće je stvar u tome što prodavači magazin drže negdje van izloženih polica i možete ga dobiti samo ako pitate i natjerate prodavača da sam potraži, ukoliko se već ne može sjetiti
- Ako ni to ne upali, javite nam gdje ste tražili (marketing@knjiga.hr), pa ćemo se mi potruditi preko distributera pronaći Op.a za vas
Iskreno rečeno, ovo mi se nije događalo s novinama Homo volans, pa ni s magazinom Nomad. Izgleda da je u međuvremenu došlo do poplave novih tiskovina, a i da su prodavači posve uvjereni da se "nešto o knjigama" nikome ne može prodati.
Ne znam bi li se prije radovao što ima ljudi koji žele kupiti Op.a ili bi tugovao zbog toga što im je to toliko teško izvesti.
Malo sam provjerio stanje stvari i mogu vam prenijeti slijedeće:
- Op.a je uistinu rasprodana na ponekom kiosku
- No, najčešće je stvar u tome što prodavači magazin drže negdje van izloženih polica i možete ga dobiti samo ako pitate i natjerate prodavača da sam potraži, ukoliko se već ne može sjetiti
- Ako ni to ne upali, javite nam gdje ste tražili (marketing@knjiga.hr), pa ćemo se mi potruditi preko distributera pronaći Op.a za vas
Iskreno rečeno, ovo mi se nije događalo s novinama Homo volans, pa ni s magazinom Nomad. Izgleda da je u međuvremenu došlo do poplave novih tiskovina, a i da su prodavači posve uvjereni da se "nešto o knjigama" nikome ne može prodati.
srijeda, travnja 26, 2006
Stigla Op.a, evo je na Krku
Konačno, na svim je kioscima nova Op.a. Uzmite ju u ruke, ako joj poželite dati priliku možda ju i kupite. Čekam dojmove i kritike. Naoružan strpljenjem i pokornošću.
A, da ne bi ispalo da kupujete mačka u vreći, prenosim vam svoju kolumnu u kojoj tumačim neke temeljne pojmove svijeta knjige. Počeo sam s Raznolikošću.
Ovo na slici (na lijevoj strani) je upravo ta kolumna.
___________________________________
S urednikova bančića
Razgovori u Sahari
Kako god okreneš, RAZNOLIKOST je temeljna snaga knjiga i knjiške kulture, tako bar misli Valerij Jurešić, urednik ovog knjižnog magazina...
Metafizičkom praćkom ...
Ma koliko se škole i politika, mediji i proizvođači obuće, da ne spominjem administraciju, ma koliko se oni trudili ubaciti nas u iste kalupe, razvrstati nas po dobnim, rodnim, nacionalnim, jezičnim, veličinskim pretincima, prepoznati kao točno taj tip, opisan na stranici 12c, ili onaj s kojim razgovor treba započeti napomenom o vremenu, nikako o sportu, nedajbože politici, svima nam je jedino i uvijek zajedničko da smo različiti. I to baš svi što smo ikad bili i što ćemo biti. Makar nas genetski replicirali u posve jednakim jaje jajetu komadima, opet ćemo se razlikovati iskustvom, okružjem, onim neizgovorivim unutarnjim ćućenjem svijeta.
To je fizička i metafizička osnova svemira. Od Velikog praska, začetka ovog svijeta kojem veličinu jedva brojkama poimamo, jer smo nesposobni (ili nespremni) za pounutreno razumijevanje tolikog vremena i prostora, sve je zasnovano na stvaranju novih i novih razlika, elemenata, tvari i spojeva. Krvlju nam jure atomi željeza nastali raspadom velikih zvijezda, a raznolikost svijeta ideja je nastavak borbe za razliku u novom mediju.
Ako u svemiru, kao što se smatra, ima sunaca koliko i zrnaca pijeska u Sahari, i svako je različito, koliko li je samo očajan potez ovo malo ljudi što su ikada živjeli na Zemlji silom uguravati u jednolične skupine?
...o mantinelu stvarnosti...
Najvažnija svjetska tržišta knjiga posljednjih godina obilježavaju slična strukturalna previranja. Sve je manje velikih i većih srednjih nakladnika, jedu ih giganti, uglavnom s europskim sjedištima: njemački, britanski, nizozemski, francuski... Uspješnice se prodaju u sve većim nakladama. No, istovremeno, udio prodaje tih uspješnica u ukupnoj prodaji knjiga također raste. Potteromanija je tek vrh golemog ledenjaka koji mijenja krajolik svjetskog nakladništva, koje uistinu postaje globalan fenomen. Koprodukcije i usklađeno izdavanje knjiga na raznim jezicima, poput istovremenog prikazivanja televizijskih serijala, ujednačava svakodnevno iskustvo pop kulture. Svi smo isti, iste stvari nas bole, iste stvari vesele, za jednakim momcima i djevojkama uzdišemo.
Na razvijenim tržištima knjiga smanjuje se broj knjižara, ali povećava njihova kvadratura. Nestaju neovisne knjižare, zamjenjuju ih svemoćni lanci koji jednoglasno urede tisuće svojih izloga, nakladnike ucjenjujući visokim rabatima. Pojavljuju se levijatani ponad svjetskog tržišta knjiga: poneki direktor nabave u knjižarskom lancu ili marketinga u nakladničkoj kući dobija gotovo božansku moć promocije naslova ili autora u kojeg ulaže novac ulagača gladnih brzog «oplođivanja» kapitala.
Pa ipak, gotovo nezamjetno (američkim statističarima je trebalo par desetljeća da ih prepoznaju), mali nakladnici i urednici, ohrabreni jeftinom nakladničkom tehnologijom i novim oblicima komunikacije (internet, SMS, e-mail, blog, podcast...) stvorili su nepregledno tržište na kojem gotovo da i nema hitova, već se knjige prodaju u par desetaka, stotina, ili pokojoj tisući primjeraka. Mediji ih uglavnom ignoriraju, a tek poneki knjižničari vrijedno arhiviraju.
...posred intime
Vjerujem da se upravo na tom mjestu iznova dokazuje ono što me stalno vraća knjizi - od knjige nema boljeg mjesta za «poticanje razgovora namijenjenog zajedničkom razmatranju» (kako kaže Gabriel Zaid u svojoj superiornoj «Koliko knjiga!»).
Iako sam više no jednom odgovorio voditelju Dnevnika, ili grimasom pokazao radijskom spikeru što mislim o njegovu komentaru, knjige me uvijek nađu opuštenijeg i spremnijeg na razgovor. Knjiga mi daje pravo na predah, na odustajanje, na pronalaženje drugačijeg, boljeg, nečeg što ću lakše razumjeti, naučiti, što ću uspješnije prenijeti svojoj kćeri, pokazati sinu, oko čega ću se slađe porječkati s Katarinom.
Kažu da za svaku knjigu postoji onoliko čitatelja koliko ima ljudi spremnih za zajednički razgovor koji ta knjiga potiče. Možda oni govore različitim jezicima, ne žive u isto vrijeme ili iz nekog drugog razloga neće stići do knjige. No, to ne znači da se neće ili da se nisu nikada uključili u baš taj razgovor. Možda taj razgovor zamre zauvijek, možda ga iznova netko pokrene za stotinu godina, možda njegovi sugovornici nikako da se nađu dovoljno blizu – to zapravo, uopće nije važno. Važno je samo da tih razgovora ima mnogo, mnogo više nego nas, i da knjige omogućuju da se tih razgovora, pokrene i još, i još. Lako, kao s prijateljem. Pa, makar ga nikad osobno ne upoznali.
utorak, travnja 25, 2006
Publicisti posve predribrali "književnike"
Cijelu prošlu, a tako i ovu godinu, hrvatski publicisti mnogo bolje prolaze na tržištu od književnosti. U Op.a smo se pozabavili tim fenomenom i složili repku od jedanaest najuspješnijih publicističkih imena u prvim mjesecima ove godine.
Repka je respektabilna i spreman za međunarodnu utajkmicu. No, ostaje pitanje: što se dogodilo s hrvatskim popularnim književnicima?
subota, travnja 22, 2006
Stotinu kritika i prikaza na jednom mjestu
Najveći dio magazina Op.a zauzima stotinjak kritika i prikaza knjiga razvrstanih u četiri područja. Na slici su dvije susjedne strane sa prikazima knjiga s područja književnosti.
No, književnost čini tek trećinu prikaza i kritika. Druga područja su:
- Društvo, povijest, umjetnost
- Znanost, priručnici, slobodno vrijeme
- Djeca, mladi, strip
petak, travnja 21, 2006
Književna nagrada nad nagradama
Mislite li da su književne nagrade objektivne? Naravno da nisu. Nedavno je James F. English je o tome napisao knjigu nazvanu "Ekonomija prestiža" i pokušao objasniti njihovo funkcioniranje sa svim paradoksima koje nose.
S druge strane Michael Ondaatje se pred koju godinu osvrnuo na književne nagrade rekavši da bi ih trebalo dodijeljivati sa deset godina odmaka. Rečeno, učinjeno.
Op.a se poduhvatila tako nešto izvesti u Hrvatskoj. Na gore prikazanim stranama iz magazina Op.a nalazi se uvodni tekst Borisa Postnikova kojim započinjemo cjelogodišnju proceduru dodjele nagrade najboljoj hrvatskoj knjizi proze iz 1996. Pitat ćemo čitatelje, kritičare, knjižničare, provesti dugu proceduru koja bi, nadamo se, trebala završiti objektivnim izborom najbolje hrvatske prozne knjige izdane 1996.
četvrtak, travnja 20, 2006
Kolumne u Op.a
U Op.a ćete čitati sedam kolumni, od koje vam dvije predstavljam danas.
Na lijevoj strani je kolumna "E-mail piscu" koju piše Igor Rajki. Ovaj put je to pismo Houellebecqu, o svemu što je propustio doznati o svojim nedavnim domaćinima.
Na desnoj strani je kolumna Božidara Alajbegovića, poznatijeg kao Knjigoljub ili Knjiški moljac, te mu se i kolumna u Op.a zove "Moljac u mreži". U kolumni daje mjesečni pregled najzanimljivijih blogova, rasprava i vijesti vezanih za blogove.
Eh da, kao što je to Nikolina primijetila, zaboravih reći cijenu: 25 kn.
srijeda, travnja 19, 2006
Evo je! Ali tek 26. na kioscima, nažalost...
Op.a 1(8) je potpuno zgotovljena već pred dva dana, ali, zbog komplikacija oko ugovora za distribuciju i promjene tiskare u zadnji čas, na kioscima će biti tek 26. travnja.
Obzirom da je riječ o prvom broju nove serije, kašnjenje od jedanaest dana i nije neka katastrofa. Jako sam zadovoljan poslom koji smo napravili i ekipom koja je stvorena oko Op.a. Četrdesetak ljudi je radilo na ovome broju, a novi suradnici se javljaju svakodnevno.
Suradnja s nakladnicima teče izvanredno. Još nam nedostaju samo vijesti s kioska. Nadam se da će i one biti barem u granicama očekivanja. U svim ostalim segmentima su rezultati bolji no što sam se nadao.
Naslovnicu smo, kao što vidite, napravili pomalo provokativno. Uostalom, knjigoljupci će ionako kupiti Op.a? A, provokacija bi trebala natjerati i neke druge da magazinu daju priliku.
Svaki dan ću postaviti po neku stranu ili temu na blog, tako da vas pomalo upoznam sa sadržajem.
četvrtak, travnja 06, 2006
Svaka petstota kuna potrošena u knjižari
Da, upravo toliko trošimo na poeziju!
Zamolila me kolegica s Hrvatskog radija da im priredim neke statistike o proizvodnji i prodaji poezije u Hrvatskoj. Treba im to za temu u emisiji za mlade "Ništa nevažno" (petak, 7.4.2006., od 20h do ponoći).
Ništa ne plaćaju, na to sam se navikao. Svi traže podatke, koje im nitko ne može dati - ni zavod za statistiku, ni udruženja pisaca, a kamoli Ministarstvo kulture, ali nitko ne bi nešto platio za materijal od kojeg stvaraju vijesti. No, dobro je dok nas ne optužuju za lažiranja, barem toliko smo se pomakli od prvih "Drž' lopova!" reakcija.
Da im ne kvarim emisiju, neću iznijeti ovdje sve statistike koje sam im priredio, ali samo ukratko:
- od 2001. do 2005. je udio poezije među proizvedenim domaćim naslovima pao sa 11,34% na 5,26%. Dakle, u pet godina je svaka deveta knjiga postala svaka dvadeseta. Pritom, da vas podsjetim, ukupna proizvodnja domaćih naslova je također pala.
- tijekom 2005. je svega 0,52% prodanih knjiga u knjižarama bila poezija (domaća i strana, zajedno). Znači svaka dvjestota knjiga. No, obzirom da je njihova cijena dosta niža od prosječne cijene knjiga u Hrvatskoj, ispada da je tek svaka petstota kuna koju smo potrošili u knjižarama otišla za poeziju!
Naznačio sam im i neke trendove, koji mi svaki put uzvrte želudac, čim ih krenem nabrajat. No, obzirom da se u ovoj zemlji jedino ja nerviram zbog tih stvari, vjerujem da neću izazvati pandemiju dijareje ako ih i ovdje navedem:
- Jako se smanjila ponuda poezije u prodajnim kanalima, tako da ovu prodaju zapravo ostvaruje sve manji broj naslova. Alka Vuica, Arsen Dedić, Dragutin Tadijanović, Danijel Dragojević - to je otprilike sve. Ostalo se prodaje u iznimno malim i sve manjim količinama.
- Nakladnici koji su proizvodili najveći dio domaće poezije su danas u tržišno podređenom položaju i njihovo izdavaštvo gasne.
- Državna potpora izdavaštvu kopni, što najveći utjecaj ima na izdavanje poezije.
- Ne treba zanemariti i smanjenje pritiska na izdavanje knjiga otkad su samouki pjesnici dobili Internet kao prostor za jeftinije i interaktivnije objavljivanje svojih uradaka.
- Nedavni natječaj za državne stipendije autorima je završio katastrofalno po pjesnike, jer su dobili mnogo manje novca (4,7%) nego prevoditelji (40%), ostalo je otišlo na romanesknu i esejnu produkciju?!
- Najgore je to što uopće ne postoji nikakva strategija popularizacije domaće književnosti i potpore razvoju domaće knjige.
Eto, mrzitelji poezije, sad slobodno slavite svoju konačnu pobjedu.
Zamolila me kolegica s Hrvatskog radija da im priredim neke statistike o proizvodnji i prodaji poezije u Hrvatskoj. Treba im to za temu u emisiji za mlade "Ništa nevažno" (petak, 7.4.2006., od 20h do ponoći).
Ništa ne plaćaju, na to sam se navikao. Svi traže podatke, koje im nitko ne može dati - ni zavod za statistiku, ni udruženja pisaca, a kamoli Ministarstvo kulture, ali nitko ne bi nešto platio za materijal od kojeg stvaraju vijesti. No, dobro je dok nas ne optužuju za lažiranja, barem toliko smo se pomakli od prvih "Drž' lopova!" reakcija.
Da im ne kvarim emisiju, neću iznijeti ovdje sve statistike koje sam im priredio, ali samo ukratko:
- od 2001. do 2005. je udio poezije među proizvedenim domaćim naslovima pao sa 11,34% na 5,26%. Dakle, u pet godina je svaka deveta knjiga postala svaka dvadeseta. Pritom, da vas podsjetim, ukupna proizvodnja domaćih naslova je također pala.
- tijekom 2005. je svega 0,52% prodanih knjiga u knjižarama bila poezija (domaća i strana, zajedno). Znači svaka dvjestota knjiga. No, obzirom da je njihova cijena dosta niža od prosječne cijene knjiga u Hrvatskoj, ispada da je tek svaka petstota kuna koju smo potrošili u knjižarama otišla za poeziju!
Naznačio sam im i neke trendove, koji mi svaki put uzvrte želudac, čim ih krenem nabrajat. No, obzirom da se u ovoj zemlji jedino ja nerviram zbog tih stvari, vjerujem da neću izazvati pandemiju dijareje ako ih i ovdje navedem:
- Jako se smanjila ponuda poezije u prodajnim kanalima, tako da ovu prodaju zapravo ostvaruje sve manji broj naslova. Alka Vuica, Arsen Dedić, Dragutin Tadijanović, Danijel Dragojević - to je otprilike sve. Ostalo se prodaje u iznimno malim i sve manjim količinama.
- Nakladnici koji su proizvodili najveći dio domaće poezije su danas u tržišno podređenom položaju i njihovo izdavaštvo gasne.
- Državna potpora izdavaštvu kopni, što najveći utjecaj ima na izdavanje poezije.
- Ne treba zanemariti i smanjenje pritiska na izdavanje knjiga otkad su samouki pjesnici dobili Internet kao prostor za jeftinije i interaktivnije objavljivanje svojih uradaka.
- Nedavni natječaj za državne stipendije autorima je završio katastrofalno po pjesnike, jer su dobili mnogo manje novca (4,7%) nego prevoditelji (40%), ostalo je otišlo na romanesknu i esejnu produkciju?!
- Najgore je to što uopće ne postoji nikakva strategija popularizacije domaće književnosti i potpore razvoju domaće knjige.
Eto, mrzitelji poezije, sad slobodno slavite svoju konačnu pobjedu.
subota, ožujka 25, 2006
Samo da nas ne ureknem
Posljednjih me godina poneki nazivaju "zlogukim prorokom", "plačljivcem", "dežurnim njurgalom", ili tako nekako, sve zbog brojnih nepovoljnih prognoza koje sam davao za hrvatsko tržište knjiga. Svejedno se većina tih prognoza se i ostvarila. Što danas bolno ćute mnogi kojih kruh zarađuju na tržištu knjiga.
Pa ipak, danas moram pozitivno, jer sam, jednostavno, oduševljen zbivanjima oko probnog broja nove serije magazina Op.a.
Gotovo da nema dana s nekim velikim pomakom naprijed. Op.a će na kioske nakon uskrsnog ponedjeljka kao prvi hrvatski komercijalni knjižni magazin u povijesti.
Novi suradnici se javljaju svaki dan. Među njima ima vrlo zanimljivih ljudi za koje ranije nisam čuo, ali i mnogo autora razočaranih kulturnim stranicama hrvatskog svakodnevnog tiska.
Ono što me najviše veseli je iznimno dobar odaziv nakladnika. Zapravo, mislim da će ovo biti projekt na kojem je ostvareno najveće zajedništvo hrvatskog nakladništva, još od akcije za ukidanje PDV-a na knjigu. Gotovo svi kojima smo to ponudili sudjeluju kao partneri u magazinu. Uistinu nisam vjerovao da će s toliko dobre volje prihvatiti naš projekt. U međuvremenu smo povećali i početnu nakladu Op.a.
Ostaje samo vidjeti koliko ćemo dobro odraditi sadržaj (gotovo je tek oko trećine), te kako će ragirati čitatelji.
Dug smo put prošli, još samo dva koraka i Hrvatska bi mogla biti prva zemlja u regiji s knjižnim magazinom kojeg financira samo tržište knjiga. Nešto o čemu nismo mogli ni sanjati pred svega par godina.
Pa ipak, danas moram pozitivno, jer sam, jednostavno, oduševljen zbivanjima oko probnog broja nove serije magazina Op.a.
Gotovo da nema dana s nekim velikim pomakom naprijed. Op.a će na kioske nakon uskrsnog ponedjeljka kao prvi hrvatski komercijalni knjižni magazin u povijesti.
Novi suradnici se javljaju svaki dan. Među njima ima vrlo zanimljivih ljudi za koje ranije nisam čuo, ali i mnogo autora razočaranih kulturnim stranicama hrvatskog svakodnevnog tiska.
Ono što me najviše veseli je iznimno dobar odaziv nakladnika. Zapravo, mislim da će ovo biti projekt na kojem je ostvareno najveće zajedništvo hrvatskog nakladništva, još od akcije za ukidanje PDV-a na knjigu. Gotovo svi kojima smo to ponudili sudjeluju kao partneri u magazinu. Uistinu nisam vjerovao da će s toliko dobre volje prihvatiti naš projekt. U međuvremenu smo povećali i početnu nakladu Op.a.
Ostaje samo vidjeti koliko ćemo dobro odraditi sadržaj (gotovo je tek oko trećine), te kako će ragirati čitatelji.
Dug smo put prošli, još samo dva koraka i Hrvatska bi mogla biti prva zemlja u regiji s knjižnim magazinom kojeg financira samo tržište knjiga. Nešto o čemu nismo mogli ni sanjati pred svega par godina.
subota, ožujka 18, 2006
Neki dobri običaji nikako da se i u nas skrase
Pred par dana sam poveo skupinu hrvatskih nakladnika u posjet vodećem njemačkom logističkom centru za knjigu - KNO-VA i KNV. Tvrtka stara preko 175 godina, s prometom preko milijardu i pol eura godišnje. Cijeli dan smo trčali među trakama i paletama. No, to je za ovu priču manje važno.
Jedan od bolnih trenutaka uslijedio je za stolom. Naime, na pitanje o tome prodaju li oni knjige knjižnicama, ili nakladnici koje distribuiraju sami opslužuju knjižnice, odgovor gospodina Haralda je bio posve jednostavan: "U Njemačkoj je običaj da knjižnica kupuje knjige u najbližoj knjižari."
Eh da, to smo nekako i znali, ali svejedno boli!
U Hrvatskoj su knjižnice jedan od najvažnijih kupaca knjiga. Istovremeno, one vrlo malo same prihoduju, uglavnom se oslanjajući na javni proračun, što kroz Ministarstvo kulture, a što kroz sredstava lokalne samouprave.
Nekada, u osamdesetima, još uvijek je bilo uobičajeno da se knjižnice opskrbljuju u knjižarama, ali se u međuvremenu sve promijenilo.
Kao što je sve potonulo u korupciju i nepotizam, to se dogodilo i sa knjižnicama. Iako i danas mislim da među knjižničarima nalazimo najobrazovanije i u svijet knjige najupućenije sudionike hrvatskog tržišta knjiga, moram reći da knjižničari dobrano sudjeluju u uništavanju hrvatskog tržišta knjiga.
Naime, kako to ide i zašto knjižničari ne kupuju u najbližoj knjižari?
Iako bi im knjižare rado odobrile stalne rabate, pribavile točno one knjige koje knjižničar poželi i tako dalje, svjednako knjižničari radije kupuju od putujućih trgovaca, nakupaca i nakladničkih predstavnika. Zašto? Prvo, zbog lijenosti i taštine. Ovi im dođu na vrata, sami donose pakete knjiga i obasipaju ih komplimentima.
Drugo, zbog korupcije. Kako drugačije nazvati bombonijere, poklone, izlete, besmislena savjetovanja, isplate u gotovini i tako dalje?
Što je krajnji ishod? Korupcija i lijenost usmjeravaju na skuplju i slabije pogođenu kupnju, te se tako na još jedan način novci poreznih obveznika pretaču u džepove "spretnih i snalažljivih". Knjižare ostaju bez iznimno važnog kupca, te još lakše i brže propadaju, a da bez njih nema zdravog tržišta knjiga i stvaranja novih kupaca knjiga, to smo već odviše puta objašnjavali da bi sad i još jednom trošili prostor na to.
Naravno, tu praksu nije teško iskorijeniti. Zna se i tko bi to trebao riješiti: Ministarstvo kulture, udruge nakladnika i knjižara, te sami knjižničari. Ali, kao i u mnogo drugih stvari u Hrvatskoj: samohvala i politika, te kratkoročni pojedinačni interesi, daleko su važniji od stvarnog riješavanja problema i općeg razvoja tržišta i društva.
Jedan od bolnih trenutaka uslijedio je za stolom. Naime, na pitanje o tome prodaju li oni knjige knjižnicama, ili nakladnici koje distribuiraju sami opslužuju knjižnice, odgovor gospodina Haralda je bio posve jednostavan: "U Njemačkoj je običaj da knjižnica kupuje knjige u najbližoj knjižari."
Eh da, to smo nekako i znali, ali svejedno boli!
U Hrvatskoj su knjižnice jedan od najvažnijih kupaca knjiga. Istovremeno, one vrlo malo same prihoduju, uglavnom se oslanjajući na javni proračun, što kroz Ministarstvo kulture, a što kroz sredstava lokalne samouprave.
Nekada, u osamdesetima, još uvijek je bilo uobičajeno da se knjižnice opskrbljuju u knjižarama, ali se u međuvremenu sve promijenilo.
Kao što je sve potonulo u korupciju i nepotizam, to se dogodilo i sa knjižnicama. Iako i danas mislim da među knjižničarima nalazimo najobrazovanije i u svijet knjige najupućenije sudionike hrvatskog tržišta knjiga, moram reći da knjižničari dobrano sudjeluju u uništavanju hrvatskog tržišta knjiga.
Naime, kako to ide i zašto knjižničari ne kupuju u najbližoj knjižari?
Iako bi im knjižare rado odobrile stalne rabate, pribavile točno one knjige koje knjižničar poželi i tako dalje, svjednako knjižničari radije kupuju od putujućih trgovaca, nakupaca i nakladničkih predstavnika. Zašto? Prvo, zbog lijenosti i taštine. Ovi im dođu na vrata, sami donose pakete knjiga i obasipaju ih komplimentima.
Drugo, zbog korupcije. Kako drugačije nazvati bombonijere, poklone, izlete, besmislena savjetovanja, isplate u gotovini i tako dalje?
Što je krajnji ishod? Korupcija i lijenost usmjeravaju na skuplju i slabije pogođenu kupnju, te se tako na još jedan način novci poreznih obveznika pretaču u džepove "spretnih i snalažljivih". Knjižare ostaju bez iznimno važnog kupca, te još lakše i brže propadaju, a da bez njih nema zdravog tržišta knjiga i stvaranja novih kupaca knjiga, to smo već odviše puta objašnjavali da bi sad i još jednom trošili prostor na to.
Naravno, tu praksu nije teško iskorijeniti. Zna se i tko bi to trebao riješiti: Ministarstvo kulture, udruge nakladnika i knjižara, te sami knjižničari. Ali, kao i u mnogo drugih stvari u Hrvatskoj: samohvala i politika, te kratkoročni pojedinačni interesi, daleko su važniji od stvarnog riješavanja problema i općeg razvoja tržišta i društva.
srijeda, ožujka 15, 2006
RSS feed za ovaj blog
Inače, otkrio sam da ovaj blog ima RSS feed: http://blog.knjiga.hr/bodul/bodulska.xml.
Znao sam!
Već godinama sam uvjeren da ima mnogo više ljudi sposobnih pisati zanimljivo o knjigama i temama vezanim uz kjnjige, nego što bi to rekao po tekstovima koje čitamo u dnevnim listovima i tjednim magazinima. Upravo proživljavam potvrdu svoje pretpostavke.
Otkad smo objavili da tražimo suradnike za Op.a, gdje će mjesečno izlaziti sedamdesetak strana o knjigama, svakodnevno se javljaju suradnici. Prošlih dana stigli su i prvi tekstovi, a ja sam vrlo zadovoljan njihovom kvalitetom.
No, nedajte da vas to obeshrabri - što je veća konkurencija, tim bolje. Izaći će samo najbolji tekstovi, a svi zajedno ćemo uživati u vodiču kroz knjižnu kulturu kakav Hrvatska nikada nije imala.
Otkad smo objavili da tražimo suradnike za Op.a, gdje će mjesečno izlaziti sedamdesetak strana o knjigama, svakodnevno se javljaju suradnici. Prošlih dana stigli su i prvi tekstovi, a ja sam vrlo zadovoljan njihovom kvalitetom.
No, nedajte da vas to obeshrabri - što je veća konkurencija, tim bolje. Izaći će samo najbolji tekstovi, a svi zajedno ćemo uživati u vodiču kroz knjižnu kulturu kakav Hrvatska nikada nije imala.
subota, ožujka 04, 2006
Imali u Hrvatskoj dvije tisuće knjigoljubaca?
Dok Vidu presvlačimo pelenu, Katarina i ja mu uvijek tutnemo slikovnicu da čita. Tako bar par minuta ostane miran. Već i sam, čim ga polegnemo, zove "Čita, čita..." da mu dodamo nešto za čitanje. Tako je bilo i s Eva Marijom - jedna od prvih stvari kojima sam se čudio kod nje bila je spretnost kojom je listala slikovnice i knjige. A, kako živimo u skučenoj kućici, tako su nam knjige koje smo Katarina i ja nakupili u posljednjih dvadesetak godina razasute po cijeloj kući. Pod kaučem, na svim stolovima, policama i stolicama, u kupaonici (uvijek ih se po nekoliko tamo nađe). Neki dan je Vid, prije nego što sam počeo ložiti peć, natrpao knjige u nju (inače, to je već radio i s cipelama, igračkama...). Neke bi možda i bilo najkorisnije tako iskoristiti?
Desetak kutija krcatih knjigama nam se nalazi i u Katarininoj knjižari, u skladištu, čeka neke ljepše dane kad ćemo ih probrati i postaviti na police koje nikako da dovršimo.
No, iako nam je obiteljski život zatrpan knjigama (toliko da je Eva Marija s pet godina stavila poruku na vrata sobe "Neometajte me, u sedmom sam nebu", da bih otvorivši vrata otkrio da čita - "Konačno mogu sama na miru čitat u svojoj sobi!") zapravo sam nezadovoljan vremenom koje mogu posvetit čitanju. Kad se pogleda statistike kulture čitanja, očigledno je da ljudi s godinama čitaju sve manje. Najviše čitaju klinci do potkraj puberteta, potom sve manje. To me dovodi do dvojbe na kojoj zastajem posljednjih tjedana: ima li uopće u ovoj zemlji dovoljno ljudi koji rado posežu za knjigom za zabavu i tražeći profesionalnu ili osobnu pomoć? Jer...
Ovih dana radimo na novoj Op.a. Stavio sam i oglas na Knjiga.hr - tražimo suradnike. Naime, potreban nam je bitno veći broj suradnika za realizaciju nove Op.a, koja će biti mjesečnik, s mnogo stranica posvećenih knjižnoj produkciji. Odmah upozoravam pjesnike i prozaike: Op.a nije književni magazin i neće objavljivati književnost.
Nova Op.a ide na kioske, cijena će biti 30 kuna, očekujemo ju krajem ožujka. Bit će to u široj regiji jedini magazin posvećen knjigama koji se našao u novinskoj distribuciji. Izazov je velik, a dvojbi ima.
Već dugo mi se čini da godinama mediji i društveni trendovi u Hrvatskoj utječu na kopnjenje čitalačke kulture. Koliko sam pritom u pravu vidjet ćemo nakon nekoliko prvih brojeva nove Op.a. Ne nadamo se velikim brojkama, sa par tisuća čitatelja bi već bili zadovoljni. No, pitanje je ima li ih i toliko koji redovito prate knjižnu produkciju?
Istina, KIS sad bilježi 4-7.000 posjeta dnevno, ali od toga su svega trećina ljudi koji nisu zalutali među knjige.
Desetak kutija krcatih knjigama nam se nalazi i u Katarininoj knjižari, u skladištu, čeka neke ljepše dane kad ćemo ih probrati i postaviti na police koje nikako da dovršimo.
No, iako nam je obiteljski život zatrpan knjigama (toliko da je Eva Marija s pet godina stavila poruku na vrata sobe "Neometajte me, u sedmom sam nebu", da bih otvorivši vrata otkrio da čita - "Konačno mogu sama na miru čitat u svojoj sobi!") zapravo sam nezadovoljan vremenom koje mogu posvetit čitanju. Kad se pogleda statistike kulture čitanja, očigledno je da ljudi s godinama čitaju sve manje. Najviše čitaju klinci do potkraj puberteta, potom sve manje. To me dovodi do dvojbe na kojoj zastajem posljednjih tjedana: ima li uopće u ovoj zemlji dovoljno ljudi koji rado posežu za knjigom za zabavu i tražeći profesionalnu ili osobnu pomoć? Jer...
Ovih dana radimo na novoj Op.a. Stavio sam i oglas na Knjiga.hr - tražimo suradnike. Naime, potreban nam je bitno veći broj suradnika za realizaciju nove Op.a, koja će biti mjesečnik, s mnogo stranica posvećenih knjižnoj produkciji. Odmah upozoravam pjesnike i prozaike: Op.a nije književni magazin i neće objavljivati književnost.
Nova Op.a ide na kioske, cijena će biti 30 kuna, očekujemo ju krajem ožujka. Bit će to u široj regiji jedini magazin posvećen knjigama koji se našao u novinskoj distribuciji. Izazov je velik, a dvojbi ima.
Već dugo mi se čini da godinama mediji i društveni trendovi u Hrvatskoj utječu na kopnjenje čitalačke kulture. Koliko sam pritom u pravu vidjet ćemo nakon nekoliko prvih brojeva nove Op.a. Ne nadamo se velikim brojkama, sa par tisuća čitatelja bi već bili zadovoljni. No, pitanje je ima li ih i toliko koji redovito prate knjižnu produkciju?
Istina, KIS sad bilježi 4-7.000 posjeta dnevno, ali od toga su svega trećina ljudi koji nisu zalutali među knjige.
subota, siječnja 28, 2006
Europa, Balkan i mi
Čitam jutros prijedloge Europske komisije kojima se predlaže, da ne kažem "nalaže" zemljama Zapadnog Balkana (Hrvatska, BiH, SiCG, Albanija i Makedonija) jača suradnja, uspostava regije slobodne trgovine i tako dalje...
Prvo sam, kao i obično posljednjih godina, osjetio navalu gorčine i zatomljenog gnjeva zbog krvavih i zatrovanih godina koje smo prošli samo da bi došli do koncepta koji je svakom razumnom bila jedina ozbiljna mogućnost još krajem osamdesetih.
Potom sam pomislio što bi to moglo značiti za tržište knjiga?
Trenutno je najveći problem u regiji što svaka ozbiljnija trgovina knjigom zastaje na troškovima špedicije i carinjenja. Proces uzima vremena, a i cijena je previsoka kad nije riječ o velikim pošiljkama.
Ta su ograničenja slobodnom protoku knjiga dovela do velikih razlika koje danas postoje na tim tržištima, a dobrano su pomogla i siromašenju ponude i daljnjem rasipanju čitatelja.
Svakom knjižaru čiji kupac traži neku knjigu iz Srbije, prvo prisjedne, a potom se ubaci u posao koji traje mjesec dana, a završava dva do tri puta skupljom knjigom no u Beogradu.
Što bi se dogodilo kad bi procedura i trošak nabavke knjige iz Srbije, Bosne ili Makedonije bila jednaka kao i u slučaju knjige iz Hrvatske? Nitko tako nešto nije istražio i procjenio. Tek odnedavna imamo neke elementarne pokazatelje odnosa tih tržišta.
Posve je jasno da je na razini popkulture komunikacija gotovo jednosmjerna. Dok informacije o popularnim domaćim piscima stižu iz Hrvatske u druge zemlje regije, u suprotnom pravcu je komunikacija posve zagušena. Smiješno je što, pritom, ti "popularni" pisci iz Hrvatske prodaju daleko manje knjiga nego popularni pisci (prije svega spisateljice) u Srbiji.
Hoće li Hrvatska uvesti srpske pop-spisateljice, kao što uvozi turbo-folk? Hoće li se ponovo pojaviti makedonski pisci koji pišu na obnovljenom "srpsko-hrvatskom" da bi doprli do šire publike? Hoće li trenutna dominacija hrvatskih nakladnika u proizvodnji stručne i referencijalne knjige (rječnici, medicina, strojarstvo...) dovesti do kroatizacije stručnog nazivlja u regiji, dok će popularne srpske književnice dovesti do srbizacije žargona domaćica?
Igram se malo, ne zamjerite mi, ali ne mogu se ne veseliti dinamici koju bi, vjerujem, donijelo daljnje približavanje naših tržišta knjiga. Naježim se svaki put kad osjetim kako bi licemjerni čistunci svih boja najradije poduzeli sve što smiju, a i poneki prljavi potez iz poznate palete mržnje i netrpeljivosti, samo da izgrade sve više zidove i spriječe živu komunikaciju jezika. U Hrvatskoj već plaćamo skup danak: političari, znanstvenici, novinari, klinci - svi svakim danom imaju sve više engleskih izraza u govoru. Slušao sam ponovo neki dan Azru s prvih albuma i zapanjio se koliko je to lijep jezik bio. Bogate i dovršene rečenice, slikovit, ironičan. Imam osjećaj da su se naglasci promijenili, da se govori rastrzano i nepotpuno, površno i neobvezno. Klinci ne znaju govoriti, što je prirodna posljedica toga što ne znaju ni čitati, a kako bismo onda mogli očekivati da znaju razmišljati i prepoznati uistinu vrijedne stvari. To smo im sami servirali u posljednjih petnaest godina, pa sad kusamo.
I u ovom slučaju, kao i u svemu što radim, zanima me bolji život, istinitiji i potpuniji, za mene i sve moje i meni drage, a čini mi se da nam ova tržišna i jezična samoizolacija u tome nije nimalo pomogla.
Prvo sam, kao i obično posljednjih godina, osjetio navalu gorčine i zatomljenog gnjeva zbog krvavih i zatrovanih godina koje smo prošli samo da bi došli do koncepta koji je svakom razumnom bila jedina ozbiljna mogućnost još krajem osamdesetih.
Potom sam pomislio što bi to moglo značiti za tržište knjiga?
Trenutno je najveći problem u regiji što svaka ozbiljnija trgovina knjigom zastaje na troškovima špedicije i carinjenja. Proces uzima vremena, a i cijena je previsoka kad nije riječ o velikim pošiljkama.
Ta su ograničenja slobodnom protoku knjiga dovela do velikih razlika koje danas postoje na tim tržištima, a dobrano su pomogla i siromašenju ponude i daljnjem rasipanju čitatelja.
Svakom knjižaru čiji kupac traži neku knjigu iz Srbije, prvo prisjedne, a potom se ubaci u posao koji traje mjesec dana, a završava dva do tri puta skupljom knjigom no u Beogradu.
Što bi se dogodilo kad bi procedura i trošak nabavke knjige iz Srbije, Bosne ili Makedonije bila jednaka kao i u slučaju knjige iz Hrvatske? Nitko tako nešto nije istražio i procjenio. Tek odnedavna imamo neke elementarne pokazatelje odnosa tih tržišta.
Posve je jasno da je na razini popkulture komunikacija gotovo jednosmjerna. Dok informacije o popularnim domaćim piscima stižu iz Hrvatske u druge zemlje regije, u suprotnom pravcu je komunikacija posve zagušena. Smiješno je što, pritom, ti "popularni" pisci iz Hrvatske prodaju daleko manje knjiga nego popularni pisci (prije svega spisateljice) u Srbiji.
Hoće li Hrvatska uvesti srpske pop-spisateljice, kao što uvozi turbo-folk? Hoće li se ponovo pojaviti makedonski pisci koji pišu na obnovljenom "srpsko-hrvatskom" da bi doprli do šire publike? Hoće li trenutna dominacija hrvatskih nakladnika u proizvodnji stručne i referencijalne knjige (rječnici, medicina, strojarstvo...) dovesti do kroatizacije stručnog nazivlja u regiji, dok će popularne srpske književnice dovesti do srbizacije žargona domaćica?
Igram se malo, ne zamjerite mi, ali ne mogu se ne veseliti dinamici koju bi, vjerujem, donijelo daljnje približavanje naših tržišta knjiga. Naježim se svaki put kad osjetim kako bi licemjerni čistunci svih boja najradije poduzeli sve što smiju, a i poneki prljavi potez iz poznate palete mržnje i netrpeljivosti, samo da izgrade sve više zidove i spriječe živu komunikaciju jezika. U Hrvatskoj već plaćamo skup danak: političari, znanstvenici, novinari, klinci - svi svakim danom imaju sve više engleskih izraza u govoru. Slušao sam ponovo neki dan Azru s prvih albuma i zapanjio se koliko je to lijep jezik bio. Bogate i dovršene rečenice, slikovit, ironičan. Imam osjećaj da su se naglasci promijenili, da se govori rastrzano i nepotpuno, površno i neobvezno. Klinci ne znaju govoriti, što je prirodna posljedica toga što ne znaju ni čitati, a kako bismo onda mogli očekivati da znaju razmišljati i prepoznati uistinu vrijedne stvari. To smo im sami servirali u posljednjih petnaest godina, pa sad kusamo.
I u ovom slučaju, kao i u svemu što radim, zanima me bolji život, istinitiji i potpuniji, za mene i sve moje i meni drage, a čini mi se da nam ova tržišna i jezična samoizolacija u tome nije nimalo pomogla.
utorak, siječnja 10, 2006
Čarolija Eslite-a
Ovih dana je u Tajvanu otvorena nova ogromna, najveća azijska knjižara. Ponovo je to napravio Eslite, tajvanski lanac knjižara osnovan 1989.-e. No, to me podsjetilo na nešto.
Igrom slučaja pred par godina bio sam u njihovoj, do sada, najvećoj knjižari. U središtu Tajvana. To je grad od pet milijuna stanovnika, a država ima nekih dvadeset i pet milijuna. Malo više od Sfrjota.
To je nevjerojatno iskustvo. Bio sam u Megastorevima u Engleskoj, Njemačkoj i Poljskoj, ali Eslite je za par klasa ljepši i ugodniji. Rade 24 sata. Po cijelu noć se kroz knjižaru motaju mladi ljudi, sjede, razgovaraju, čitaju časopise, stripove, slušaju glazbu, čak i drijemaju na ugodnim stolcima ili na grijanome drvenom podu. A kase cijelo vrijeme zvoncaju. To je jedan od najljepših trenutaka koje sam doživio u knjižarama.
Zapanjuje kako je sve toplo napravljeno. Uglavnom, sve drvo i tople boje. No, čak i kad naprave odjele u bijelom (stavio sam sliku arene sa časopisima koja je uvijek krcata mladih ljudi) to zrači toplim svjetlom i poziva da na miru sjednete i došaptavate se s prijateljima.
Kad je otvoren Profilov Megastore ponadao sam se da će tako nešto, manje ali slično, uskoro zaživjeti i u nas. I nisam posebno razočaran, kao što su neki s kojima sam razgovarao. Tamo se također okupljaju uglavnom mlađi ljudi, a neke početne greške se pomalo ispravljaju. Uostalom, nikada ne možeš prekopirati neko strano riješenje na Hrvatsku, treba tražiti riješenje koje u nas može zaživjeti. Zanimljivo je da je Eslite čak petnaest godina poslovao s gubitkom, da bi sad trideset milijuna dolara uložili u novu knjižaru i otvorili dvadeset i pet tisuća kvadrata od kojih očekuju godišnji promet od, drž'te se, dvjesto i trideset milijuna kuna. To je gotovo milijun kuna dnevno. I ja sam im ostavio koju, nek im se nađe.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)