Samo da nas ne ureknem

Posljednjih me godina poneki nazivaju "zlogukim prorokom", "plačljivcem", "dežurnim njurgalom", ili tako nekako, sve zbog brojnih nepovoljnih prognoza koje sam davao za hrvatsko tržište knjiga. Svejedno se većina tih prognoza se i ostvarila. Što danas bolno ćute mnogi kojih kruh zarađuju na tržištu knjiga.
Pa ipak, danas moram pozitivno, jer sam, jednostavno, oduševljen zbivanjima oko probnog broja nove serije magazina Op.a.
Gotovo da nema dana s nekim velikim pomakom naprijed. Op.a će na kioske nakon uskrsnog ponedjeljka kao prvi hrvatski komercijalni knjižni magazin u povijesti.
Novi suradnici se javljaju svaki dan. Među njima ima vrlo zanimljivih ljudi za koje ranije nisam čuo, ali i mnogo autora razočaranih kulturnim stranicama hrvatskog svakodnevnog tiska.
Ono što me najviše veseli je iznimno dobar odaziv nakladnika. Zapravo, mislim da će ovo biti projekt na kojem je ostvareno najveće zajedništvo hrvatskog nakladništva, još od akcije za ukidanje PDV-a na knjigu. Gotovo svi kojima smo to ponudili sudjeluju kao partneri u magazinu. Uistinu nisam vjerovao da će s toliko dobre volje prihvatiti naš projekt. U međuvremenu smo povećali i početnu nakladu Op.a.
Ostaje samo vidjeti koliko ćemo dobro odraditi sadržaj (gotovo je tek oko trećine), te kako će ragirati čitatelji.
Dug smo put prošli, još samo dva koraka i Hrvatska bi mogla biti prva zemlja u regiji s knjižnim magazinom kojeg financira samo tržište knjiga. Nešto o čemu nismo mogli ni sanjati pred svega par godina.

Neki dobri običaji nikako da se i u nas skrase

Pred par dana sam poveo skupinu hrvatskih nakladnika u posjet vodećem njemačkom logističkom centru za knjigu - KNO-VA i KNV. Tvrtka stara preko 175 godina, s prometom preko milijardu i pol eura godišnje. Cijeli dan smo trčali među trakama i paletama. No, to je za ovu priču manje važno.
Jedan od bolnih trenutaka uslijedio je za stolom. Naime, na pitanje o tome prodaju li oni knjige knjižnicama, ili nakladnici koje distribuiraju sami opslužuju knjižnice, odgovor gospodina Haralda je bio posve jednostavan: "U Njemačkoj je običaj da knjižnica kupuje knjige u najbližoj knjižari."
Eh da, to smo nekako i znali, ali svejedno boli!
U Hrvatskoj su knjižnice jedan od najvažnijih kupaca knjiga. Istovremeno, one vrlo malo same prihoduju, uglavnom se oslanjajući na javni proračun, što kroz Ministarstvo kulture, a što kroz sredstava lokalne samouprave.
Nekada, u osamdesetima, još uvijek je bilo uobičajeno da se knjižnice opskrbljuju u knjižarama, ali se u međuvremenu sve promijenilo.
Kao što je sve potonulo u korupciju i nepotizam, to se dogodilo i sa knjižnicama. Iako i danas mislim da među knjižničarima nalazimo najobrazovanije i u svijet knjige najupućenije sudionike hrvatskog tržišta knjiga, moram reći da knjižničari dobrano sudjeluju u uništavanju hrvatskog tržišta knjiga.
Naime, kako to ide i zašto knjižničari ne kupuju u najbližoj knjižari?
Iako bi im knjižare rado odobrile stalne rabate, pribavile točno one knjige koje knjižničar poželi i tako dalje, svjednako knjižničari radije kupuju od putujućih trgovaca, nakupaca i nakladničkih predstavnika. Zašto? Prvo, zbog lijenosti i taštine. Ovi im dođu na vrata, sami donose pakete knjiga i obasipaju ih komplimentima.
Drugo, zbog korupcije. Kako drugačije nazvati bombonijere, poklone, izlete, besmislena savjetovanja, isplate u gotovini i tako dalje?
Što je krajnji ishod? Korupcija i lijenost usmjeravaju na skuplju i slabije pogođenu kupnju, te se tako na još jedan način novci poreznih obveznika pretaču u džepove "spretnih i snalažljivih". Knjižare ostaju bez iznimno važnog kupca, te još lakše i brže propadaju, a da bez njih nema zdravog tržišta knjiga i stvaranja novih kupaca knjiga, to smo već odviše puta objašnjavali da bi sad i još jednom trošili prostor na to.
Naravno, tu praksu nije teško iskorijeniti. Zna se i tko bi to trebao riješiti: Ministarstvo kulture, udruge nakladnika i knjižara, te sami knjižničari. Ali, kao i u mnogo drugih stvari u Hrvatskoj: samohvala i politika, te kratkoročni pojedinačni interesi, daleko su važniji od stvarnog riješavanja problema i općeg razvoja tržišta i društva.

RSS feed za ovaj blog

Inače, otkrio sam da ovaj blog ima RSS feed: http://blog.knjiga.hr/bodul/bodulska.xml.

Znao sam!

Već godinama sam uvjeren da ima mnogo više ljudi sposobnih pisati zanimljivo o knjigama i temama vezanim uz kjnjige, nego što bi to rekao po tekstovima koje čitamo u dnevnim listovima i tjednim magazinima. Upravo proživljavam potvrdu svoje pretpostavke.
Otkad smo objavili da tražimo suradnike za Op.a, gdje će mjesečno izlaziti sedamdesetak strana o knjigama, svakodnevno se javljaju suradnici. Prošlih dana stigli su i prvi tekstovi, a ja sam vrlo zadovoljan njihovom kvalitetom.
No, nedajte da vas to obeshrabri - što je veća konkurencija, tim bolje. Izaći će samo najbolji tekstovi, a svi zajedno ćemo uživati u vodiču kroz knjižnu kulturu kakav Hrvatska nikada nije imala.

Imali u Hrvatskoj dvije tisuće knjigoljubaca?

Dok Vidu presvlačimo pelenu, Katarina i ja mu uvijek tutnemo slikovnicu da čita. Tako bar par minuta ostane miran. Već i sam, čim ga polegnemo, zove "Čita, čita..." da mu dodamo nešto za čitanje. Tako je bilo i s Eva Marijom - jedna od prvih stvari kojima sam se čudio kod nje bila je spretnost kojom je listala slikovnice i knjige. A, kako živimo u skučenoj kućici, tako su nam knjige koje smo Katarina i ja nakupili u posljednjih dvadesetak godina razasute po cijeloj kući. Pod kaučem, na svim stolovima, policama i stolicama, u kupaonici (uvijek ih se po nekoliko tamo nađe). Neki dan je Vid, prije nego što sam počeo ložiti peć, natrpao knjige u nju (inače, to je već radio i s cipelama, igračkama...). Neke bi možda i bilo najkorisnije tako iskoristiti?
Desetak kutija krcatih knjigama nam se nalazi i u Katarininoj knjižari, u skladištu, čeka neke ljepše dane kad ćemo ih probrati i postaviti na police koje nikako da dovršimo.
No, iako nam je obiteljski život zatrpan knjigama (toliko da je Eva Marija s pet godina stavila poruku na vrata sobe "Neometajte me, u sedmom sam nebu", da bih otvorivši vrata otkrio da čita - "Konačno mogu sama na miru čitat u svojoj sobi!") zapravo sam nezadovoljan vremenom koje mogu posvetit čitanju. Kad se pogleda statistike kulture čitanja, očigledno je da ljudi s godinama čitaju sve manje. Najviše čitaju klinci do potkraj puberteta, potom sve manje. To me dovodi do dvojbe na kojoj zastajem posljednjih tjedana: ima li uopće u ovoj zemlji dovoljno ljudi koji rado posežu za knjigom za zabavu i tražeći profesionalnu ili osobnu pomoć? Jer...
Ovih dana radimo na novoj Op.a. Stavio sam i oglas na Knjiga.hr - tražimo suradnike. Naime, potreban nam je bitno veći broj suradnika za realizaciju nove Op.a, koja će biti mjesečnik, s mnogo stranica posvećenih knjižnoj produkciji. Odmah upozoravam pjesnike i prozaike: Op.a nije književni magazin i neće objavljivati književnost.
Nova Op.a ide na kioske, cijena će biti 30 kuna, očekujemo ju krajem ožujka. Bit će to u široj regiji jedini magazin posvećen knjigama koji se našao u novinskoj distribuciji. Izazov je velik, a dvojbi ima.
Već dugo mi se čini da godinama mediji i društveni trendovi u Hrvatskoj utječu na kopnjenje čitalačke kulture. Koliko sam pritom u pravu vidjet ćemo nakon nekoliko prvih brojeva nove Op.a. Ne nadamo se velikim brojkama, sa par tisuća čitatelja bi već bili zadovoljni. No, pitanje je ima li ih i toliko koji redovito prate knjižnu produkciju?
Istina, KIS sad bilježi 4-7.000 posjeta dnevno, ali od toga su svega trećina ljudi koji nisu zalutali među knjige.