Kako je lekturu i opremu u prva dva broja nove serije magazina Op.a radio Boris Beck, da bi u iduća dva sveska to radio Milan Pavlinović, dogodila se jedna neobična nedosljednost. Dok smo u prva dva broja sve tekstove pisane na srpskom ostavljali u izvornom obliku, u druga dva broja su tekstovi uglavnom pohrvaćeni, s izuzetkom kolumne Dejana Ilića.
Ja sam te nedosljednosti postao svjestan tek tijekom rada na petom broju, kad me Dejan upozorio da su srpske kritike u trećem broju pohrvaćene te pitao hoće li to tako i nadalje biti.
Opa! Kako se ja tekstovima bavim samo prije opreme, a po primitku s lekture i opreme ih samo proslijeđujem na prijelom, nisam zamjetio što Milan radi. Dogovorili smo se broj dovršiti tako kako je započeto, a kasnije dogovoriti kako dalje.
Još nismo odlučili, iako je posve sigurno da autorske tekstove poput Dejanove kolumne nikad nećemo pohrvatiti.
Problem se javlja kod dužih tekstova, kao što je to bio razgovor s Jasminom Ahmetagić objavljen u ovom broju. Tu zagrizamo u stvarnost:
"Znam da to u svetu izgleda kao jurodivost"
- ajd' da vidim koliko Hrvata razumije ovu rečenicu? (Istina, nije ni Milan to znao pohrvatit pa je i ostala "jurodivost". Ni ja ju nisam shvatio bez telefonskog poziva u Beograd.)
Na što se dvojba svodi?
Argumenti za hrvaćenje tekstova:
1. Argument praktičnosti: Hrvaćenjem teksta nastaju nezamjetne promjene u sadržaju, a nestaje sloj opterećen ideološkim i emocionalnim teretom napumpan iz svakodnevlja i novije povijesti. Tekst se oslobađa za čitanje stvarnog sadržaja, umjesto da odzvanja na fonu predrasuda.
2. Argument jezične politike: Otprilike je jasno što čini hrvatski jezični standard, te je poželjno sve prevoditi na standard u svrhu razvoja i očuvanja osnovnog nacionalnog kulturnog resursa - jezika. Slične razlike postoje i drugdje, pa se redovito prevodi (Skandinavija, Česi/Slovaci ...). Politički čin je odrediti granice kulture koje mogu biti u stvarnosti i dosta zamagljene, ali politika je stvar društvenog ugovora kojem svi podliježemo.
3. Argument redakcije: Tko da lekturira na srpskom? Jedva se dogovorimo za lekturu hrvatskog!
Argumenti protiv hrvaćenja tekstova:
1. Argument osobnog stila: Da, neki ne razumiju poneku frazu, ali razumiju li svi hrvatske dijalekte ili sleng? Pa, to ipak ne prevodimo, već ostavljamo kao osobni stil autora ili govornika.
2. Argument bliskosti: Srpski je toliko sličan da ga gotovo svatko posve razumije i smiješno je što ga se pokušava prevoditi.
Iskreno, ja razumijem i slovenski i makedonski, pa bi ih prevodio za čitatelje Op.a, dok čakavicu i kajkavicu, mnogima jednako nerazumljive, eto, ne bih!
No, sa srpskim još nisam na čistu. Stoga, ne zamjerite ako još nemam čvrstog stava po tom pitanju.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
3 komentara:
Potpuno se slazem s onima koji zagovaraju pohrvacivanje srpskih tekstova, posebice onih koji ne spadaju strogo u kategoriju lijepe knjizevnosti (intervjui, feljtoni, reportaze, etc.)- primjeri skandinavskih zemalja te Ceske i Slovacke vrlo su rjeciti. Premda su srpski i hrvatski slicni jezici, na fonu semantike postoje dostatne razlike koje govore u prilog prevodjenju. Malo koji hrvatski citatelj bi pravilno razumio recenicu: "Svo zamusano cumurom, odojce je cvililo ceo bogovetan dan."... cak kada bi i znao znacenje rijeci 'cumur'. Vecina bi pomislila kako je rijec o nekom prasetu, a ne o, ispravno, 'dojencetu'. No takvih je primjera na pretek.
Sto se pak tice dileme glede prevodjenja, odnosno neprevodjenja cakavice i kajkavice, ta su dva dijalekta dio hrvatskog knjizevnog jezika, dapace, dio njegova leksickog i inog bogatstva, pak bi stoga bilo besmisleno osiromasivati knjizevni jezik 'prevodjenjem' dijalektalnih varijanti (o stilskim obiljezjima koje pruza uporaba dijalekata da ni ne govorimo). S druge pak strane, slovenski, makedonski i srpski, ma koliko bili razumljivi ponekom govorniku hrvatskoga, drugi su jezici pak je stoga njihovo prevodjenje sasvim opravdano i bez politicko/povijesnih konotacija.
Mislim da tekstove srpskih autora u hrvatskim časopisima svakako treba 'pohrvatiti'. Ili, još preciznije - treba ih prevesti na hrvatski. Bez obzira na sličnosti i na činjenicu da se hrvatski i srpski međusobno 'razumiju' - srpski jezik na hrvatskom jezičnom teritoriju spada u kategoriju stranog jezika, jednak drugim stranim jezicima s kojih se prilozi za hrvatske časopise neupitno prevode. Koliko su samo izgubili na izvornosti i stilskom rukopisu prevedena prozna, dramska i poetska djela! To je jednostavno neizbježno kad se neka misao pretače iz jednog jezika u drugi, a manje je 'štetno' u novinarskim i publicističkim tekstovima nego u književnosti. Pojavi li se u tekstu neka riječ, sintagma ili cijela misao koje su same po sebi izrazito stilski osobne, uvijek postoji mogućnost da se ostave u originalu, uz neku minimalnu grafičku razliku - kurziv ili odabir drukčijega fonta. Nema nikakvog razloga da se 'prevođenje' sa srpskog na hrvatski za potrebe hrvatskog časopisa shvati kao posljedica ideološkog tereta ili predrasuda. Jednostavno je nelogično da u hrvatskom časopisu postoje napisane na srpskom, bez obzira što će ih svi razumjeti. Razumijemo i slovenski pa ne objavljujemo tekstove slovenskih autora u originalu.
Tim Clancy je u jednom od svojih "Vodica za BiH" naveo upecatljiv primjer koji vidim kao rjesenje Vase dvojbe. On zivi 15tak godina u BiH i govori jako dobro jezik kojim se sluze stanovnici iste. On kaze: "Kada pricam sa radnicima/uposlenicima/sluzbenicima na Hrvatkoj granici, pitaju me gdje sam tako dobro naucio hrvatski jezik, a kada dodjem na srpsku granicu i pricam sa njima, oni me pitaju gdje sam to tako dobro naucio srpski jezik, na bosanskoj granici isti slucaj...toliko o razlicitosti i slicnosti i instrumentalizaciji i zelji za drugacijoscu/sti :) lijep pozdrav p.s.: mislim da je bogatstvo poznavati i imati vise izraza i naziva za jedan predmet a ne sirostvo jezika. Slo i Makedonija su zaista kao i Rusija i njihovi jezici nesto drugo. To se ne moze niti osporavati ali niti porediti sa S-H tj. H-S slucajem. Tim Clancy je jedan realan i stvarni primjer koji vrijedi uvaziti.
Objavi komentar