Ima mnogo većih stvari u životu

Nisam se javljao dvadesetak dana, u velikom smo poslu. Uvijek je drugi broj najteži. Sad smo ga skoro završili. Drugog lipnja će biti na kioscima. Već smo počeli raditi i na trećem broju. Izvještavat ću vas još o drugom broju na ovom mjestu.

Nego, nešto mnogo važnije je razlog ovom postu. U subotu sam se probudio s temperaturom sav slomljen od nekakve viroze. To su roditeljske brige, kćer nastupa na vrtićkoj olimpijadi Primorsko Goranske županije, kao najbrža bodulka, a tata se budi sav slomljen i u košmaru.

Počelo je na Kantridi oko deset i po. Prvo je nastupila u četvrtfinalu. Sve ih je na pedeset metara ostavila za četiri metra. Skakao sam od sreće. Sve je napravila kako smo vježbali.
U polufinalu smo se bojali malih Crikveničanki, svake godine su odlične. Ostavila ih je sve za dva metra. To sam uspio i snimit kraj ciljne linije. Imam snimljen dokaz da je šest i pol godišnjoj curici korak u završnici dug čak 1,6 metra. To je dosta više od njezine visine.
U finalu je bilo gadno. Zakasnila je na startu, stigla do kraja cure koje su trčale u njoj susjednim stazama, ali je mala Grobničanka u prvoj stazi bila brza ko zec i pobjegla joj za skoro metar.
Tako smo se vratili s osvojenim srebrom. Na državno prvenstvo u Varždin ne idemo jer ide samo najuspješniji vrtić, a to su treći put za redom Crikveničani.
Još je jedna individualna medalja došla u našu kuću, jer je Stella, kćer mog brata uzela broncu u skoku s mjesta. I to su sve individualne medalje koje su uzela bodulska djeca. Najveću radost su nam priredili mali Puntari koji su uzeli zlato na nogometnom turniru. Za klasu su bili bolji od svih. U finalu su Rijeku tukli 3:0. Nisu primili gola u četiri utakmice.

Evo gdje Eva Marija prima medalju od neke ljepotice, pred dvije televizijske kamere i nekoliko reportera, a tata čubi na tribinama sa slabim objektivom.