S čime usporediti iskustvo čitanja blogova i blogerskih komentara? Možda s nepredvidivim televizijskim programom gde usred dječje emisije možete naletjeti na eksplicitni pornografski prizor, unutar dosadnog govora prepoznati sočan trač, među općim informacijama pročitati grubu klevetu?
Raduje me ta nepredvidivost, makar često bila zamorna, uznemirujuća, pa i dosadna. Mnogi su već ukazali na taj podrivajući nesputani karakter on-line medija.
No, čini mi se da je to sve tek neka prolazna kaotična faza u kojoj ja ne mogu prepoznati snagu za stvaranje pravog medija. Blog i blogeri su tek ekscesno informatori, slučajem i srećom. Ne zbog toga što se time bave.
Odatle, snaga bloga, čini mi se, leži u brzoj komunikaciji unutar zajednice i spremnosti da se povinuje drugačijim normama privatnosti, no što je to slučaj u svakodnevnom životu, onom koji nije prikopčan na žicu. Tako iz brojnih izvora nastaje prilična količina zanimljivih priloga, kao u nekom ogromnom svratištu u kojem svi posjetitelji imaju nevjerojatno velike uši.
Uznemiruje me, pritom, ta sklonost površnom, olako izrečenom i skarednom govoru zakrivenom anonimnošću. Primjerice, o meni se na webu uistinu mogu naći već kojekakve gluposti, optužbe i psovke, uglavnom utemeljene u posvemašnjoj gluposti i zloći. Naravno, stotine drugih prošli su još gore. Pa ipak, ne možeš ne primijetiti da svi ti iskazi dolaze od anonimnih, zakrivenih. Ovih dana sam kod Knjigoljuba uspio izmusti ispriku za lažnu optužbu, ali ne da mi se bavit svim tim glupostima na koje nailazim. Ali, ima li to uopće i smisla, kad je to način na koji ta zona djeluje? Površno, lažno, kao tračersko i zlobno, zamiješano je u isto tijesto s iskrenim, nadahnutim i neposrednim, samo što nikad ne znaš u što zagrizaš.
To mi je, vjerojatno, najuzbudljivije u promatranju blogerske scene, kako se društvene norme iznova rađaju u zajednici koju ne mogu prepoznati ni u čem sličnom u povijesti.
Nova Op.a će na kioske 2.6.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar